Kravica apsolutni hit ljeta

Momčine su to, odmah se vidi. Da su iza njih druge kulise, rekao bi svatko: Evo ih na Bačama, bacili Splićani na picigin. Igra je ista, i pravila, plićak, ludi skokovi, čak je i balun pravi, oguljena teniska loptica, crni se baš kao nikab Arapkinje koja ih gleda i snima mobitelom iz debele hladovine.

Širi pogled pokazuje visoki polukružni sedreni slap širok 120 metara niz koji se Trebižat obrušava 30 metara u kružni bazen s našim igračima i milijun drugih kupača.

Kravica je teški hercegovački hit zadnjih godina, jedna od triju oaza u kamenu u blizini Ljubuškog, sat i pol od Splita, kroz koje ćemo vas provesti. Narežite hladnu dinju i neka mislima bude prostrano.

Trenirate li to za Svjetsko prvenstvo u piciginu?
Kako nismo, ne igra se vako na Bačvican, odgovaraju na provokaciju Mario Vukšić, Ikan Pavlović, Mate Kraljević i Branimir Topalović.
Aaaaa, niste vi vidili Karana i ekipu, drugu bi pismu pivali, pa mi smo picigin izmislili...
Karan bi se ovde udavija, ubilo bi ga na "Di su pare", ha-ha-ha...
A kako bi van se zvala ekipa...?
Pali buk! Vidiš da na Kravici padaju ove sedrene barijere...
Nešto vas je malo...
Jbg, jedni rade, drugi ošli u Njemačku za poslon, ostali mi za sime...
A je l' van draži bikini ili burkini, da niko ne zamiri?
Aj pogodi, ha-ha-ha-ha...

Čudo je Kravica, ko male Plitvice, vidi se slap i s autoceste koja od naše južne granice, između Vrgorca i Metkovića, vodi prema Međugorju i vozit će uzbrdo u Mostar, Sarajevo, Posavinu, kroz Slavoniju i Osijek do Budimpešte. Čuveni europski koridor Vc, samo ne zna kad će. Ali, iz Splita je zgodnije s Dalmatine izaći u Vrgorcu pa preko granice skokom u Ljubuški, i Kravica je nadohvat ruke.

Upravljanje tim kraškim čudom prirode preuzelo je ljubuško komunalno poduzeće "Parkovi". Pokušavaju uvesti reda, da tako jaka turistička destinacija ne ode kvragu. A o kakvom rastu se radi najbolje govori metoda "očinjeg mi vida" - svake godine nikne po jedan novi veliki parking gore na ulazu.
Malo ste se razbacali, eno po Hrvatskoj reklama na svakom koraku, govorimo Nikici Vučiću iz "Parkova".
Jesmo malo, sto tisuća maraka je išlo u reklamu: aerodromi u Splitu, Zadru, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu. Onda po cijeloj Dalmaciji uz cestu, dobacili smo se i do HRT-a. Nema ništa bez marketinga. Lani je bilo 160.000 gostiju, ove godine će bit priko 200 tisuća - kaže Vučić.

Snimali su na Kravici dvaput Kusturica i Monica Bellucci. Najviše je domaćih, i gostiju iz Hrvatske, iz Europe su Talijani i Poljaci, u Međugorju uzavru, ovdje se hlade, a dosta je i turista iz arapskih zemalja, oni stižu preko Sarajeva u Mostar, pa produže na Kravicu.
Super je, al vruće, kaže nam Maryam Oj.

Sa suprugom Huseinom i sinom Saifom došla je iz Saudijske Arabije na desetak dana.
Vruće?! Pa kod kuće vam je i gore!
Ha-ha-haaa... Istina, ali smo mislili nešto hladnije, najbolji bi bio snijeg, samo što zimi ne možemo dobiti odmor. Bili smo i u Zagrebu, Sarajevu, Bihaću, Mostaru...
Jeste li išli na Stari most?
Da išli, ja bih s njega najradije skočila, kao oni momci...
A šta kaže Husein, samo očima koluta?
Na pamet mi ne pada skakati - odgovara suprug.

On je računovođa, a Maryam studira 'event mamgement'. Mladi, smišni svit, Husein ispisan tetovažama.

Mravinjak je već do čepa, vozikaju se kanui, plovi mali električni dvotrupac, penju se turisti po sedri i udaraju selfije, iako ih ploče upozoravaju da se može odvaliti. Lani je pao komad kao oveći kamion. Džaba, osvajaju gosti vrhove i dalje, samo što cepine i gojzerice ne nose.

I plamenac se dobacio do Kravice, pružio onu vratinu i glavu propeo, bože-mi-prosti, ko onaj Nessie u škotskim jezerima, pa sve gleda okolo koju će mačkicu prvu ščepat. Taman za maskotu "Ružičaste ukrudbe".

Onda je naišla vojska Talijana, puna ih je Kravica za tren oka: viču, skaču, rafale ispaljuju, rečenice im ko redenici u Borisa Dvornika na Neretvi, kad je bitka bila. Italija do Tokija! Usred toga šušura, u sjeni sjedi poljska časna u svom svijetu. Čita Bibliju i s Bogom divani. S leđa ista ona u nikab umotana, bez ikakve primisli. Jedino što je ova u plavom.

Mi jutros pošli iz Posušja, da ćemo u Makarsku na more, al gužva na granici, da Bog sačuva. Nikad dočekat! Šta ćeš, vrati se i na Kravicu. Bili smo već par puta, fino je, samo treba još malo ovih staza i da se pripazi malo na red, šteta bi bilo ovako lijepu prirodu nagrdit. Nego, ne znamo može li se ikako gore, iznad slapa, pričaju nam Antonela, Sandra i Jerko Begić.

Tek smo se mi raskrmeljali, ima tu još dosta posla i prostora za razvoj ponude cijele destinacije. Evo, i ja tu radim u lokalu do prvi devetoga, kad se diže ovaj most i ne može se više na ovu stranu, zimi ovo sve pliva u vodi. Ja sam baš o Kravici imo diplomski na Turizmu u Mostaru, mogu vam poslat mailom, možda pomogne i vama i meni, nikad se ne zna ko sve čita novine - govori nam sezonac Ante Ilić.

Eto, poslodavci i javni radnici, imate stručan i mlad kadar, samo dajte priliku...

Bolje sutra

Nikica Vučić, šef Kravice, referira da su lani nabavili i turistički vlakić za prijevoz gostiju, vožnja je dvije marke. I štedi kante znoja kad se vraćate uzbrdo na ulaz. Vodopad je osvijetljen ove godine, tu su i spasioci, zaštitari. Uređuju se nove staze, šetnica uz rijeku, gradi se novi objekt na ulazu, s novim sanitarnim čvorovima, uredima, recepcijom... Ulaznica je šest maraka (24 kune).

Vjerski obredi

Na Kravici nije dopušteno obavljati vjerske obrede, o čemu govore postavljene ploče na četiri jezika. Znalo se događati da muslimani klanjaju u vrijeme molitve, a i kršćani su htjeli održavati mise, osobito Talijani. Prošlih godina bi znalo biti i trzavica, ali su shvatili gosti da to baš i nije primjereno pa se pridržavaju uputa.

Čeveljuša sva u zelenom

Čeveljuša se savila pod Ljubuškim, drevnim gradom hercega Stjepana Kosače, po kojemu Hercegovina nosi ime: Čeveljuša, sva u zelenom, malo s neruke, među vrbama i topolama, šipcima sladunima, tu smokva ocrtava Mediteran, lubenice rastu za divove, a krastavac i papriku ubereš usput...
Ovo ti je Mandića jaz u selu Hardomilje, a ja san Luka Mandić. Znači, svoj na svojoj didovini. Sad moremo dalje... Cilo naše pleme Mandića se sprema dogodine u Ginisovu knjigu rekorda. Zalićemo se niz uvu stazu što vidiš i pravac na glavu u Trebižat. Sve jedan za drugin. Ove godine, a to ti bude prve subote u osmome misecu, skakalo je nas 60, najstarijemu je bilo 77, najmlađemu četri godine. Svi se rasporede po starosti - govori nam Lujo.

Uglavnom, Mandići moraju skupiti 20.000 maraka (80 tisuća kuna) za Guinnessovu komisiju i sabrati sto skakača. Padne li rekord, nagrada je sto iljada maraka!
Sigurno ćemo skupit pleme, a ima nas svukud po svitu. Bit ćete pozvani. Antasov ćaća to organizira - govori Lujo.

Da ga vidite, pravi riječni galeb: duga kosa, prošarana od života, fizički još spreman, oko vrata sindžir srebrni i drveni križ franjevački, onaj na slovo T.

A Antas je lola u usponu. Školarac, rođen u Zagrebu, ali hajdučija ljuta, HŽV 1950!
Pa kako priživiš s boysima u Zagrebu?
Hm, pravo je pitanje kako oni mene prežive!
Kako ti je u plemenu?
Bolje nego u Zagrebu! Ima svega, samo jedne stvari nema...
A koje to, majke ti?
Nema samo problema...

Kakakv muzuvir! Može uncut Antas iz Ercegovine, al' neće ona iz njega. Korak dalje, preko Trebižata se pruža viseći most. Tuda i trijezan teško 'vozi', ali ništa to ne smeta domaćoj mlađariji: Marko Čuvalo, Elmedin Guić, Borna Herceg, Danijel Šiljeg, Amar Mujezinović i Domagoj Dedić lete s njega prsimice ko da ih dolje čekaju vodene vile na tulumu.

Priču o Koćuši najbolje ne širiti

E, lako je bilo dosad, gusle i diple same su svirale, ali dalje su teške muke. Najdraže bi nam bilo mirovati, sve četiri u zrak, sunce tone u zapad, svjetlo ne može biti mekše, dok se naša rijeka - koju u tom dijelu toka zovu Mlade - baca niz vodopad Koćušu.

Kad bi tražili kruha svrh pogače, valjalo bi tek koraknuti do obližnje mlinice i namirisati se kukuruzova, šeničenoga ili raženoga brašna. Trebalo bi iz udobnog šezlonga naručiti kakva momčića da prevrne tu i tamo koji kamen pod slapom, nek malo drugačije šumi, što bi rekao Ivo Andrić. I drugo ništa da ne dira.

Hoćemo reći, najbolje bi bilo sve premučati i priču o Koćuši ne širiti, jer svjetina kad čuje pa navali, cirkus će isti čas nastati i zbogom miru među kavodama. Mi bi u Dalmaciji rekli, među pomama. A sve je u smilju, u duhanu, vrisku, lozi i maslini...

Ovo je ipak malo intimnija lokacija, a nazad nekoliko godina sve je bilo u šumu zaraslo. Kad je u Ljubuškome 45 stupnjeva i oči iskaču, kod nas je 15 stupnjeva ugodnije, dođe čovik dobro sebi... Tu je sad prirodni vodeni park i mi ga, zajedno s Općinom, želimo sačuvat, da se ne uništi. Ima u pećinama pod slapom pastrva od kila, bi li virovali, ali sve pod zaštitom. Od lani su tu, konoba gleda u slap i radi cijelu godinu, a ovo drugo na otvorenom samo u sezoni. Zimi se voda digne pa ni plaže nema, ali doranimo mi to s prolića. Fina jedna priča, ekstra, kaže nam Stanko Tomić i nabraja sva imena koja tajnovita rijeka ponornica mijenja na putu od posuškog kraja, preko imotskog i drinovačkog, gdje se ponovno rađa u Peć Mlinima, do ljubuškog i ušća u Neretvu kod Čapljine: Culuša - Ričina - Brina - Suvaja - Vrljika - Matica - Tihaljina - Mlade - Trebižat.

A bisernu Koćušu nađite sami...