Tužne sudbine kockara i onih koji zbog te ovisnosti ispaštaju

Uključujući sve oblike kockanja i sve razine problema u kojima se oni nalaze broj patoloških kockara u Mostaru je, vjerojatno, između 1000 i 1200, ako računamo grad s okolinom, govori Marko Romić voditelj Kluba liječenih ovisnika o kockanju KLOK i psihoterapeut iz Mostara.

Iako ne postoji službeni registar, pretpostavlja kako taj broj u našoj zemlji iznosi najmanje 50.000, što je više nego zabrinjavajuća brojka koja vlastodršce i ne zabrinjava puno, jer kladionice i kasina u većini gradova imaju veći profit od proračuna grada.

Romić objašnjava zašto je kockanje ovisnost i bolest teža od drugih oblika ovisnosti, te donosi neke od životnih priča s kojima se susreo, a u kojima su žrtve redovito oni koje bi taj nesretni kockar trebao štititi, o kojima bi trebao skrbiti i brinuti.

Tko najviše kocka? Postoji li neka statistika kad govorimo o dobnim granicama? Muškarci ili žene?

Najviše kockaju muškarci mlađe i srednje dobi, dakle oni između 18 i 40 godina. Ali, skoro u jednakoj mjeri kockaju i ostale dobne kategorije. Kockaju djeca od sedmog razreda osnovne škole, kockaju srednjoškolci i studenti, kockaju uposleni i neuposleni, kockaju žene, od djevojaka mlađe dobi do onih koje su u sedamdesetim i osamdesetim godinama života. Radio sam s dvije mlade žene čiji brak je propao radi njihovih kockarskih dugova. Radio sam s tri žene starije od 70 godina, koje su godinama kockale i najprije prokockale svoje mirovine, a kasnije ušle u ogromne dugove.

Nedavno ste izjavili kako je po vašim informacijama oko 100 obitelji u Mostaru dužno oko 10 milijuna KM? Jesu li to porazne brojke?

Da, istina je. Rekao sam to iako je taj dug znatno veći. U tih deset miliona duga sam siguran. U samo pet pojedinačnih slučajeva s kojima sam imao doticaja, prokockana vrijednost je veća od 5 miliona maraka. Naravno, brojke su više nego porazne. Ali, nije ovdje problem samo prokockani novac i dug. Nitko ne govori o uništenim životima supruga i djece, o tome da mnogi roditelji bivaju zavijeni u crno, a neki i umru od jada, boli i muke koji im "priskrbe" sinovi ili zetovi kockari.

Više puta ste isticali kako je ovo ozbiljan problem, te da ovisnost o kockanju najčešće dovodi do samoubojstva?

Patološko kockanje je ovisnost i bolest teža od drugih oblika ovisnosti, jer je teže prepoznatljiva, jer se godinama skriva, jer je kockanje postalo nešto što je "svima normalno". Mi kao društvo pali smo tako nisko da neki naši dužnosnici kockarsku djelatnost proglašavaju narodnim interesom, iako je svakome tko želi vidjeti jasno da se tu radi o izvlačenju novca iz džepova vlastitoga naroda, o pravljenju sirotinje, direktnom poticanju razaranja obitelji, pojedinaca, zajednice. Neki ljudi se toliko zaduže da jedini izlaz vide u samoubojstvu.

Jesu li kladionice početak ovisnosti kod nas?

Ne možemo za ovisnost optužiti samo kladionice. Činjenica je da njihova prisutnost na svakom koraku i njihova vrlo intenzivna marketinška djelatnost pomaže lakšem i bržem širenju problema i stvaranju ovisnosti. Kladionice su tu, svugdje oko nas, ali mnogi ne kockaju.

Dali ste i primjere kako se nakon samog vjenčanja mnoge supruge tek 'upoznaju' s pravim licem budućeg supruga. Kako je moguće da se takve stvari događaju, jesu li kockari veliki lažovi i kreativci? Možete li nam dati primjere nekih takvih životnih priča.

Ima puno takvih slučajeva. Radio sam s čovjekom koji je ostavio suprugu u porodilištu, da rodi prvo dijete, a on ukrao provalio u sef za čuvanje novca u svojoj tvrtci, ukrao ga i prokockao. Na njegovu žalost, sve je snimila nadzorna kamera, pa su ga odmah uhvatili i dali mu otkaz. Supruga, kad je sve saznala, iz porodilišta je otišla svojim roditeljima. Tek tada on je našao za shodno da se javi meni za savjete i liječenje.
U drugom slučaju, jedan mladi par je bio zakazao svadbu, ali mladić je prokockao veliku sumu novca, namijenjenu za kupovinu i opremanje stana, kojeg su mu bili uštedili roditelji. Kada je djevojka saznala za to, a saznala je jer sam ja inzistirao na tome, otkazala je svadbu i ta veza je time okončana. Ova dva slučaja su blaži slučajevi, u odnosu na one s kojima sam se susretao. Često su kockarski dugovi više stotina tisuća maraka. Često su žrtve vlastita djeca, supruga, roditelji, rodbina, prijatelji. Kad bi svo zlo patološkog kockanja palo samo na onoga koji kocka to bi bio relativno mali problem. Problem je u tome što radi tog kockanja ispaštaju mnogi, a redovito oni koje bi taj nesretni kockar trebao štititi, o kojima bi trebao skrbiti i brinuti.

Poziv na odvikavanje ne ide kockarima, nego njihovim žrtvama. Što to znači?

To znači da je uzaludno pozivati patološke kockare na liječenje. Jer, oni taj poziv ne žele čuti. Oni se ponašaju kao da nemaju nikakav problem, a pogotovo da nisu bolesni i ovisni. Na pokušaje da im ukažete na njihov problem oni će vas žestoko napasti, pa ćete se pokajati što ste to uopće pokušali. Žrtve patološkog kockanja su supruge, roditelji, djeca, rodbina, prijatelji, kolege itd. Oni će prije i lakše zatražiti pomoć, iako i oni prečesto oklijevaju, prečesto gube godine dok nešto ne poduzmu.

Koliko je osoba trenutno na liječenju ovisnosti od kockanja?

Trenutno vodim dvije grupe patoloških kockara. Jednu grupu s kojom radim uživo, u Mostaru. To je grupa koja funkcionira od 2010. godine. U njoj je trenutno 24 patološka kockara. Druga grupa je on-line grupa, u kojoj je trenutno 17 patoloških kockara. U ovoj grupi su osobe iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine. Neki žive u Hrvatskoj, Njemačkoj, Makedoniji, Irskoj. U obje grupe s kockarima su uključeni i članovi njihovih obitelji ili djevojke onih koji nisu oženjeni.

Koliko je liječenje uspješno, u smislu koliko ovisnici ponovno pokleknu?

Najprije moram reći da se liječi premali broj ovisnika. Po mojoj prosudbi, liječi se tek svaki stoti od onih koji bi se trebali liječiti. Recidivi (pokleknuća) su nešto što je sastavni dio procesa odvikavanja. Ipak, mogu reći da je uspješnost učvršćivanja i uspostave apstinencije vrlo velika među onima koji doista žele da prestanu kockati i koji iskreno i ozbiljno uđu u proces odvikavanja.

Posvećuje li društvo dovoljno pažnje ovom problemu?

Naše društvo, ako pod time podrazumijevamo one koji sudjeluju u javnoj administraciji, nema apsolutno nikakvu viziju ni strategiju kako s ovim problemom izaći na kraj. Čak suprotno, oni traže opravdanja i načine kako da kockanje bude što proširenije, objašnjavajući i pravdajući to radnim mjestima u kladionicama i uplatama poreza u proračun. Ne govore o tome od kuda dolazi taj novac koji završi u kladionicama, ne govore o potpomaganju propadanja pojedinca, obitelji, zajednice, ne govore o stvaranju dugova koji se trebaju vraćati godinama i decenijama, ne govore o poticanju razvijanja izopačenih životnih vrijednosti i stilova, koji se ogledaju u tome da se želi doći do novca bez ikakva truda i znoja. Previše toga ne valja u odnosu našega društva spram problema kockanja. Cijenu uvijek plate oni najslabiji.