Povijesničari, numizmatičari još nisu na čistacu jesu li Feničani doista prvi izmislili novac ali u jednu činjenicu mogu biti sigurni. Čovjek kojem je životna svrha namaknuti "puno novca", mora uoči tog činjenja, najprije prodati vragu dušu. Čovjek koji se zadovoljava sa "malo novca" živjeti će u nekom obliku ropstva, mobinga. A ubogi čovjek bez novca je slobodan ali trpi mnoštvo organskih bolova.
Početkom devedesetih trebalo je imati demonsku viziju tranzicijske, ratne i postratne refleksije na sveopći život u okviru ovih prostora. U ozračju tih kaosa obični puk je po logici stvari bio okovan strahom i strepnjom a danas nakon niza potvrđujućih činjenica, naknadne pameti i djelovanja vremenske distance, postalo je jasno da su se tada formirale grupacije predodređenih likova koji su trezveno i hladokrvno kalkurilali.
Isti su napravili ljudski preslik animalnog izdvajanja jedinki u uži čopor i svojevrsnu samotransformaciju u alfa ratno-političke vođe i to je bio početak elitističke dominacije u novonastalim okolnostima.
Ratna stihija, ma koliko god to nevjerojatno zvučalo bila je dirigirana stihija a dirigentske palice držali su etno ratni bosovi. Te elite su bile itekako svijesne što znači ratno i postratno profiterstvo i što znači držati sveopću vlast u takvim uvjetima.
Prvi potez kojeg napraviše kohezija vojne, civilne, vjerske vlasti a što je značilo i koncentriranje sudske i zakonodavne vlasti u jedan centar. Tako brzo stvorena oligarhijska moćna strijela nije mogla potpasti niti pod neko promatračko oko a kamoli pod neki kontrolni mehanizam zaštite prava.
Kolač kojeg je ta hunta markirala bio je enormno obiman i vrijedan a sačinjavali su ga svi resursi, bivše države, bez definiranog vlasničkog statusa: mnoštvo parcela, zgrada, hala, strojeva, sirovina, gotovih proizvoda...ogromni iznosi dijasporinih donacija...
Glavni dio tog silnog kolateralnog ratnog plijena je ipak sama vlast u svoj svojoj apsolutističkoj srži koje su se ti likovi tako lako dočepali. Pred njima se otvorio pravi, nedirnuti urbani rudnik prepun rude s kojom je trebalo brzo mešetariti a ona se tom zločinačkom alkemijom, za kratko vrijeme pretvorila u njihovo zlato.
I dok su još obični smrtnici umorno i sumorno ratovali po bosanskohercegovačkim gudurama elitisti su već deponirali tranzicijsko privatizacijske svežnjeve u osobne sefove. Ipak im se mora odati nekoliko priznanja u smislu njihove tehničke sposobnosti da stvari rade tiho, staloženo a to se potvrđuje njihovom spregom sa nizom banaka i raznih agencija preko kojih su mora se priznati vješto unovčavali nekada društvenu imovinu.
Dakle bijaše to vješto primjenjeni princip kreditnog keša praćenog hipotekama i stečajevima. Kroz to kratko vrijeme ti novopečeni oligarsi poprimili su prave oreole likova iz Copoline trologije "kum" a da toga uopće nisu bili svijesni. I kako to obično biva pohlepa, bahatost, nezajažljivost nakon određenog vremena počne razarati i tkivo svog nosioca.
Nakon što se njihov rudnik skoro potpuno iscrpio ti dobri momci počeli su se pomalo i sklanjati od sunčevih zraka u sjene opranih ruku po floskuli: "eto ja sam za narod učinio kolko sam mogao...dosta mi je politike...".
A tamo negdje po euro metropolama, ljetovalištima, zimovalištima, bankama, burzama... očekivao ih je njihov deponirani uvjet za daljni bezbrižni život.
A ovdje je ostalo, skoro pa ništavilo, apatija, defetizam. Možda ipak najviše boli njihov odnos i ponašanje prema čovjekovom obrazovanju. Preko noći kupljena diploma za koju je trebalo destljeće ipo znojiti se stresirati, naprezati, strepiti preko noći je za šaku maraka postajala njihova to je zločin prema misaonom biću, prema čovjekovom mozgu.
Ili možda više boli način na koji su izopćavali i etiketirali "tipove koji su im išli na živce", jer to je sindrom pobjede na način na kojim pobjeđuju hijene. Kako god misao "a jesam dobro prošao" je privid i zabluda tako je, sigurno, idiotska misao.
Ako postoji vrijeme kolektivno-sužene svijesti onda se sigurno na njega nadoveže i vrijeme otvorenih očiju te vrijeme pojave ispoljavanja finog sloja ljudskih duša. Pokojni Jozo Leutar je tek jedna žrtva koja je u njihovom vremenu pokušala zagrebati do tog finog sloja. I što sada? Nekako se stiče dojam da počinjemo crpiti snagu iz onog što je ostalo i da počinjemo vjerovati u svanuće novog dana.
