Vrijedi pokušati živjeti, pa tek potom umrijeti...

Sva čudesa se dese. Zbunjeni čovjek udari glavom u nepremostivi zid. Onaj zadnji, iza kojeg je biološki nestanak.

E to je udarac koji upali svjetlo. Malo ali dovoljno široko, da stane i pogleda oko sebe i u sebe. I prvo što vidi je njegova samobitnost, usmjerenost života na njegove potrebe i da mu su do tada, drugi posluživali za to.

Tada čovjek shvati svoju ovisnost, bezobzirnost, licemjerje.

Ako potpuno ignorantski prođem kraj svog psa, ne pomazim ga ili ne nahranim, on će mi uskoro uzvratiti pogledom s nekakvom mješavinom tužne čežnje. Neće biti agresivan, više zbunjen. U našoj hijerarhiji važnosti, mi smo se uzajamno odabrali. Veća odgovornost je na meni, jer ja vladam. Ipak sam i ja djelomično ovisan o njemu.
Ako se moja nebriga prema njemu nastavi, on će otići potražiti drugog gospodara.
Moj pas je bitan, baš onako kako sam i ja bitan. Pa onda kako god on služi meni, ja moram služiti njemu. Ovisnost i služenje između živih bića ne mogu biti jednosmjerni.

A jesu!? Mi to ne mijenjamo i to su čudesa.

Vrijedi li se boriti protiv te jednosmijernosti, koja postoji od Adama i Eve i koja se mijenja samo političko-dizajnerski.

Osnova je oduvjek ista. Vladarima služimo a oni nam ne uzvraćaju. Tako je bilo u svakom vremenu...tako je i sada.

Općeprihvaćena istina o težini života, postaje još gorča ako se ne borimo, jer vremenom zbog tog pasivizma, gubimo svoje jedino oružje u tom ratu. To je naš imunosni sustav, koji je danas gotovo nestao.

Moja generacija se ne može pohvaliti hrabrom upotrebom oruđa, koje smo mogli koristiti u svrhu discipliniranja onih koji su vladali s nama. Oni su disciplinirali nas da služimo njima, a težine svojih života, jednostavno su većim dijelom prebacivali na naša pleća. Samo je nekolicina Hrvata krenula u taj vrijedni prkosni život.

U našem društvu, uvijek je postojao izvjestan broj individualaca, koji su sputavali svoju instiktivnu želju za kritiziranjem a time i suprostavljanjem stanjima opake vladavine ili su pak, ostajali, tek na razini arogancije prema istim.

Da su se usuđivali, barem verbalno napadati, tu zlu moć, naš današnji naraštaj bi živio u uljuđenoj zajednici.Ta naša vječita skrušenost, ostajanje u sigurnosti poniznosti je možda glavni uzrok što se na ovom prostoru i nije izdefinirala politika u obliku u kojem je ona potrebna i podnošljiva.

Europski smo narod. Možda jedini u ovom kontinentu kojem je politika podvaljena kao višestranačje koje dovodi do političke kvalitete. Daleko smo od te političke stvarnosti i nama je podvaljena samo preinaka sadržajno iste, grabežljive politike.

Čak nemamo niti klasične programske odrednice koje bi svrstavale ovih nekoliko stranaka u mjesta političkih ideologija. Ustvari imamo nastavak partijskog smještaja u centar odlučivanja. Ratovali smo protiv dominacije i izrabljivanja. Što smo suštinski promijenili? Samo nacionalnost i znakovlje izrabljivača.

Dva desetljeća poslije sumiramo učinke vladavine naših i iz našeg centra i vidimo nevjerojatnu pljačku i devastaciju svih sfera naših života. I materijalnu i duhovnu. Sve što nam je ostalo možemo utješno staviti u zaključak kako je bolje da nas pljačkaju naši sa šahovnicom, nego oni prijašnji ...s petokrakom na čelu. E pa to je netočan zaključak jer nas zapravo izrabljivaju isti, koji prenose istu matricu vladavine kroz naš generacijski niz, a da se mi tome ne suprostavljamo.

Zar u centru moći nemamo popriličan broj istih njuški već trideset, pa i više godina. Za to vrijeme nismo živjeli nego samo nekako preživljavali. Usred buma tehnologije i progresa, naše vrijeme kao da stoji...kao da nas vremeplov jednoumlja, čak, vraća unatrag.

Jesu li Zvonko Bušić, Bruno Bušić, Ante Paradžik, Stanko Nižić, Nikola Štedul...bili ideološko-aktivne budale?

Većina njih koji su se suprostavljali izrabljivanju platili su najvećom cijenom. Ta njihova individualna borba je ogromna ostavština koja će vječno upozoravati da suprihvatanje inercije lijenosti, podlijeganje strahu, konvertitski pasivizam, te naša odavno uvriježena krilatica,"use, nase, podase"...pogubne konotacije mentaliteta, koje će opet i naše živote i našu domovinu dovesti u stanje upitnosti.

Ne samo da nisu bili budale, nego su za razliku od nas živjeli, pa umrli.

Većina nas će umrijeti a da nismo ni živjeli.

Nemam nikakav patološki odnos prema HDZ-u, nego sam zahvaljujući životu po metodi vlastite kože, postao svijestan da je promjena onog što ne valja u biti suština kvalitetnog življenja. Takve promjene su poput zaštitnog oklopa koji štiti naš razvoj od raspadanja.

Naravno treba promijeniti i mene.