I za domovinu se polaže kamen temeljac. U obliku istinske, tvrde, krvave obveze koja izniče iz najdubljih ljudskih osjećaja.
Onima, koji su se kao žrtve ugradili u tu osnovu, mora se dati vječno jamstvo domovinske opstojnosti. Jamstvo koje podrazumijeva pijetet, nedvosmisleno štovanje i ono najvažnije bez kojeg je domovina u riziku urušavanja... jamstvo razumskog i instiktivnog očuvanja onog postignuća koje je plaćeno krvlju. Plaćeno životima.
Na takvom domovinskom oltaru patnji, svih njenih stvaraoca, nema mjesta trgovanju.
Svatko, tko nakon završetka ratnog rađanja, zavlada tom ranjenom, krhkom, napaćenom zemljom, mora biti uplašen s tom odgovornošću i tim cjelokupnim ceremonijalom preuzimanja vlasti, jer mora znati da prvenstveno vlada domovinom, pa tek onda državom.
Vlast nema drugog izbora negu prihvatiti taj zaljubljujući zavjet, koji nosi obvezu i zalaganje jer u suprotnom će izbjegavanje takvog nužno postojanog odnosa, istu progutati i to kroz najgore izdajničke ralje povijesti.
Već dva desetljeća, Hrvatski političari radije izabiru sindrome političkih poremećaja s plitkim i lažnim obvezivanjem, a da se pri tome nimalo ne plaše posljedica neizvršavanja domovinskih obveza.
Naprotiv oni domovinu krčme s takvom lakoćom koja je postala moralno jeziva.
A kakav drugi zaključak izvući, sem onog, da oni uopće ne razumiju što znači obvezivanje na prvrženost i ljubav prema zemlji, domovini, državi za koju su nedavno tekli potoci krvi i odjekivali bolni vriskovi.
Ne libe se niti arogancije, cinizma, sarkazma... pa šta onda preostaje osakaćenima koji su je stvarali, a koji još na njoj dišu nemoćno gledajući njeno krčmljenje i nestajanje.
Reciprocitet. Kroz ultimativni nastavak svojih patnji, kao jedino oružje kojim se još mogu boriti.
A nažalost, opet se bore za iste "početne" domovinske ideale.
Branitelji, invalidi pod šatorom traže samo objašnjenje neuzvraćenog zalaganja od vlasti i nema sumnje da se tu radi o recipročnošću za aroganciju svih prethodnih vlastodržaca, bilo koje ikonografije i podmuklih nakana.
Ako se u ratno-invalidskim kolicima umire i izdiše po hladnoći, onda bi mi svi morali zadrhtati pred tom novom veličinom domovinskog prkosa.
Sada je posve jasno, da su ti ljudi, tu došli po kakvo takvo iscijeljenje od ugriza svih šakala, koji su s njima manipulirali protekla dva desetljeća, a koji se opet... šakalski šuljaju okolo.
Premijer Milanović se obraća naciji. Lik, očito nije nimalo svijestan situacije. Frazeološki, s arogantnom političkom frigidnošću, šalje ratne vojne invalide "svojim kućama", kako se nebi pehladili!
Snaga njegove poruke bijaše ravna onoj kada učitelj vraća djecu u učionicu jer... vani je hladno. Ne osjeti se nimalo drhtaja u tom zombijevskom glasu. Nevjerojatna kulminacija političke narkolepsije.
Na braniteljima se iščitava užasna usamljenost, koja ne proizilazi toliko iz razloga materijalne nepažnje, koliko iz razloga što su na rubu plača, zbog nestajanja njihove žrtve kao kamena temeljca ove domovine, koja ih kroz državno hijensku aparaturu, tako bezobzirno vara i napušta.
Iako joj nisu tražili ništa zauzvrat, osim da ona bude nasljedstvo onih koji je vole i čuvaju, a ne onih koji je prodavaju a da njih ništa i ne pitaju.
Tu se ne radi o pukom novcu.
Vlast, jedna za drugom, od njih, odmiče njihovu domovinu, a time i njihov sigurnosni štit koji im je davao iscjeliteljski odgovor na svakodnevno pitanje: Jeli vrijedilo?
Nema sumnje!
