Spomenička kultura laži

General Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Blaž Kraljević i njegovi pratioci: Osman Maksić, Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasnići, Marijo Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović ubijeni su devetog augusta 1992. godine kod Mostara, na mjestu na kojem im je 32 godine kasnije podignuto spomen obilježje sa devet ploča na kojima, sve i jednoj, uz imena poginulih stoji i oznaka HOS-a čiji je neizostavni dio ustaški pozdrav: "Za dom spremni".

Za taj zločin u ratu – ne i ratni zločin, jer razlika je ogromna – nikada niko nije niti procesuiran, niti osuđen, a neće ni biti, da se ne lažemo bez veze.

Uglavnom, skupio se u Kruševu kraj Mostara svakakav svijet: obitelji likvidiranih, njihovi suborci, nekadašnje stranačko-ratne kolege i jedan duet kojem tu baš nije bilo mjesto. Poznatija polovina tog dvojca bez kormilara je, naravno, Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, dok je drugi član Nedžad Lokmić - ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata u Vladi Federacije, te član Socijaldemokratske partije BiH koja ima, lijepo piše na službenim stranicama, Odbor za afirmaciju i zaštitu vrijednosti antifašističke borbe naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine.

Ustaški pozdrav i antifašistička borba

Kako li se, majku mu, onaj istaknuti ustaški pozdrav uklapa u "afirmaciju i zaštitu vrijednosti antifašističke borbe naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine" zna samo Lokmić, kao što Čović zna, ali mu nije palo na pamet reći u prigodnom obraćanju, da su on i Kraljević u ljeto 1992. bili na različitim stranama i politike i nišana.

Ratni i nakratko poslijeratni direktor mostarskog "Sokola", dakle Čović, to nikada ne bi bio bez volje stranke kojom godinama predsjedava i na čijem je prvom mjestu 1992. bio Mate Boban, supotpisnik "sporazuma o prekidu neprijateljstava" - dokumenta na kojem je drugo ime bilo ono ratnog zločinca Radovana Karadžića - o čemu je pokojni Kraljević u svom proglasu kazao: "Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas, nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo svi biti slobodni. Mi nismo spremni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica Hrvatskog i Muslimanskog naroda a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast".

Nedžad Lokmić je, ako se bude moralo, spreman sam sebi odgristi ruku da dokaže kako je on od prvog metka ispaljenog u BiH, pa do evo ove sekunde, bio za cjelovitu, nezavisnu, multi svakakvu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će se, da ponovimo, afirmirati i štititi "vrijednosti antifašističke borbe".

"Mi smo vojska Bosne i Hercegovine. Osobno bih želio vidjeti Hrvatsku do Drine, ali o tome će odlučiti ovi ljudi ovdje, stanovništvo BiH, kada rat završi", govorio je pokojni Kraljević koji nikada nije skrivao kako ratove u Hrvatskoj i BiH vidi kao priliku za nastavak Drugog svjetskog, samo u novim vremenima i sa boljim naoružanjem.

Svako ko je u proljeće i ljeto prve bosanskohercegovačke ratne godine slušao Kraljevićeve intervjue, čitao ih ili ga sreo, nije bio iznenađen riječima njegovog saradnika i saborca Ante Prkačina, koji je, ima i tome barem sedam godina, rekao kako HOS jeste nastao i radi baštinjenja ustaškog naslijeđa.

Raskošno licemjerje

Iz takozvane neprijateljske emigracije Kraljević je u BiH došao sa slikom svijeta sa kojom je i otišao na Zapad. Upravo je Prkačin svjedočio o njegovom iznenađenju činjenicom da se Muslimani – što je bilo službeno ime današnjih Bošnjaka – ne ćute Hrvatima islamske vjere, te da ni sve njegove vojnike islamske vjere, a bilo ih je između trideset i četrdeset posto, zapravo ne zanima obnova granica NDH, već očuvanje onih Bosne i Hercegovine. Vezivno tkivo bio im je, međutim, zajednički neprijatelj i prilično sličan, ako ne i navlas isti odnos prema Srbima zapadno od Drine. Za neke od njih je HOS otvorio koncentracioni logor Dretelj, isti onaj u kojeg će malo kasnije HVO masovno odvoditi hercegovačke Bošnjake.

Negirati činjenicu da su i vojnici Hrvatskih obrambenih snaga učestvovali u prvim značajnim obrambenim i oslobodilačkim akcijama, jednostavno, nije pošteno. Nazvati ih braniteljima Bosne i Hercegovine kakva je bila kada je napadnuta, podrazumijeva primjenu ubrzane tehnike zaborava zločina nad Srbima, ali i ignoriranje, blago rečeno, dvostrukog odnos samog Kraljevića ka krajnjem cilju rata.

Od svih vojski koje su protutnjale Bosnom i Hercegovinom do kraja 1995., HOS je postojao najkraće, dok je priča o njegovom zapovjedniku ostala među najintrigantijim, kako za historiju, tako i za literaturu na granici fikcije i nefikcije, smještenu u zemlju kojoj uvijek i u svakom vremenu – sve moguće, pa eto i to da se bude za cjelovitu BiH i granice NDH-a.

Nakon što je otkrivanje spomenika Blažu Kraljeviću, Osmanu Maksiću, Gordanu Čuljku, Šahdi Deliću, Ivanu Graniću, Rasimu Krasnićiju, Mariju Mediću, Vinku Primorcu i Marku Stjepanoviću poslužilo i da Dragan Čović i Nedžad Lokmić demonstriraju raskošno licemjerje, jasno je da će storija o Kraljeviću, HOS-u i jednoj likvidaciji ostati ne samo nedovršena, već da nikada neće biti ni započeto njeno temeljito, činjenično utemeljeno pričanje.

Posljedično, Čović će se nastaviti praviti da ne zna kako su u augustu 1992. pripadnike HOS-a smakli bojovnici HVO-a, dok će dio sarajevske političke kaste, sa neizbježnim Željkom Komšićem, i dalje glumiti neupućenost u Kraljevićeve ciljeve, zločine nekih od njegovih vojnika i značenje pozdrava kojeg je nosio na rukavu crne uniforme.