Počelo je mirno, rutinerski, kao da sve stranke imaju dobro osmišljene manevre. Vjerojatno nikada ni u jednoj zemlji, nikada, ne bijaše tako kompliciranog političkog rebusa.
I Justicija je opet teatralno zauzela svoj stav. U ovoj zemlji njoj ne treba vaga, čak niti one zdjelice u kojima se mjeri dobro i zlo.
Oduvijek je ovdje jedino mjerilo pravde, tek puka sudbina... kako ti ga skroje. Pogrešno mjesto i pogrešno vrijeme.
Pravda, je ovdje, stilizirana i umotana u političku moć.
Neki povjesničari umjetnosti tvrde da je umjetnički pravac Rokoko bio stil životne radosti i bezbrižnosti. Ovdje te ere nikada nije bilo. U našim erama manitih političkih stihija ostajale su nam nam samo post mortem- rehabilitacije, a vrijeme rada i životnog veselja je kao i svako vrijeme, nenadoknadivo.
Godine 1960 Andre Maurois objavio je ilustriranu povijest svijeta, složenu kronološkim slijedom. Jedan njegov žestoki kritičar zamjeri mu manjkavost tog djela u smislu nedovoljnog prezentiranja nacionalnih težnji u povijesti čovječanstva.
"K vragu i vi i nacionalne borbe i težnje. Postoji samo jedno područje u kojem je nacionalizam postigao dobre i simpatične učinke a to je gastronomija" - ljutito se obrecnuo povjesničar.
Maurois je potvrdu svoje teze dobio ii u ovoj poludržavi jer janjetinu, burek, ćevape, sarmu... vole Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali.
Kampanja za opće izbore u BiH je započela s kišom i već sada možemo konstatirati da će završiti s političkim klizištima... koja obično zatrpavaju narod a političare dižu koji kat više.
U kakvim su stanjima stranke? Pođimo od Juga.
Dragan Čović se, Mona Lisa-osmijehom, smiješi s milion plakata i narcisoidno, gayevski šapuće, "ja sam vaš izbor". Bingo! Naš vođa je opet pogodio svoj savršeni image. Lik je toliko sladak, neodoljiv, bogat, erotično-mafijaške izražajnosti da bi ga poševio i najzadrtiji militantni heteroseksualac. Opet nas je preveslao u našem zločestom očekivanju njegove predizborne retorike. Očekivao sam salve smijeha iz očekivanog vokabulara na razini legendarnih stripova o Mirku i Slavku, a on nas opet prevari odlučivši se za vizualnu impresiju kojom će zacijelo privući i skrivenu gay populaciju.
"Milorade pazi metak!" - fijuuu. "Hvala Dragane što si mi opet spasio republiku Srpsku".
Ništa od nastavka takvih Hrvatsko-Srpskih komunikacija, jer Dragan je mudro izabrao jedino što mu je preostalo: šutnju i poziranje.
Njegova politička suprotnost, Martin Raguž je završio proces stvaranja prve stranke koja je oslobođena od granica ega i kao takva približena političkoj zrelosti. Tu činjenicu najbolje oslikava lagani ulazak u Europsku pučku obitelj. Kada se u infrastrukturi te stranke dovrši posao odstranjivanja pretjerane političke ovisnosti, pasivnih pojedinaca, od izvorišta glavne ideje, onda ćemo imati prvo pravo političko novorođenče, koje politiku konzumira u punom smislu tog pojma. Taj trenutak nije daleko. Ragužev politički alpinizam mora biti popraćen i s kvalitetnim Šerpama i onda će uspon biti zagarantiran.
Pored Raguža ovu, donedavno, nepostojeću političku scenu itekako je obogatio Živko Budimir. Poznavateljima kronologije uspostave njegovog sada širokog, kvalitetnog i nadasve čvrstog mjesta u BiH političkom životu ne ostavlja nimalo sumnje u iznimne, ljudske i političke potencijale tog čovjeka.
Očito se nazire tandem stvaraoca naše normalne političke budućnosti, koja će, kobogda početi dvanaestog Listopada.
Zasada se nebih usudio analizirati partijske snage koje dominiraju u srednjem i sjevernom dijelu ove lijepe zemlje. Razlog je jednostavan, ne znam prema kojim pravcima sada gledaju Izetbegović, Lagumdžija, Radončić...
A situaciju u čistom entitetu najbolje poznaje Dragan Čović... zna puno stvari ali neće kazat.
Mislim da je političko stanje u RS adekvatno i analogno onoj simpatičnoj priči:Na plaži sjedi mlada majka. Njena trogodišnja kćerka je s drugom djecom tražila školjke. Kad se djevojčica vratila majka ju je upitala:
"Jesi li se lijepo zabavljala?"
"Da, majko, radosno će kćerka."
"Jesu li bili dečki ili curice s kojim si se igrala?"
"Ne znam, majko... bili smo svi goli."