I evo tu smo. I na badnjak, zbog džepova o kojima više nemamo papirne moći, tumarali smo s naboranim čelima i umornim, poluotvorenim očima sa prezasićenom snagom koja nam neumitno trne i uranja u čudno blagdansko zatišje, čekali smo sunčano svijetlo života.
A mi, kao mi. I dalje nas grize, bolno ujeda, mada niti zuba, čak ni usta nema prošlost naša...iz bilo kojeg ljeta gospodnjeg.
Kao da nemamo unutarnji glas već samo buljuk nesnošljivih nagona i stoga se oduvijek predajemo podmukloj ispraznosti. Da i dalje smo okovani u oholost, bez želje za buđenjem iz košmarnog sna glupih mjerila.
Nama je Nelson Mandela čudo. I papa Franjo nam je čudesan. A u biti i jedan i drugi samo su živjeli i žive samo onako kako čovjek mora živjeti jer ako ne živi na način njih dvojice onda zapravo i ne živi. Mandela je živio za najosnovnije:život. Papa živi po zapovijedi svoga šefa. Jer Bog nije stvorio feudalca, kmeta ... Robovlasnika, roba ... Bogataša, siromaha... crnca, bijelca... amerikanca, pigmeja...
Bog je stvorio čovjeka.
Možda će čovjek u 2014-oj, nekim čudom, ipak početi osluhivati ono što mu stvoritelj, kao iskonski zov odašilje iz bijeline, cvijetnine, davnine, što mu nudi kao nektar plodova svog stvoriteljstva a koje treba biti prepuno sočine, sladine...
A možda ćemo u 2014-oj prestati grčiti drhtave ruke, predavati se bez borbe i pobijediti sotonske napasti u sebi, pa prestati slušati nerazumne "pjesme", i likovati u lažnim transima đavoljski poljubaca. Da, te godine oni će nam doći, ponajprije u izbornom obliku. Mi ćemo ih izabrati, dati im nove godine sulude moći. Čak i da nam ne ukapavaju mliječni med, mi mazohistički znamo da je ta svaka kap samo ponavljana drska laž i da su oni iluzorni narcisi koji se bogohulno kunu. Ali, zapravo, to je svejedno jer čovjek kome damo vlast-moć nema niti mudrost niti snagu odbiti đavolja koji ih prate. Analoški to bi bilo kao kada uđemo u trgovinu u kojoj se prodaju samo jaja i ništa drugo. Možemo kupiti samo jaja i kada kupimo jedina razlika je u tome je koje je jaje mućak i koje će tek postati mućak.
Ovdje na Balkanu dobrog izbora u izborima naprosto nema.
A možda će u 2014-oj naša mladost i dalje, užasno prebrzo stariti a izabrani se mladiti. Djevojke i momci, nestajati će iz zavičaja u kojem im se kosa strahovito brzo bijeli a stvoritelj je davno već odlučio da se tu bjelasa kamen, plavi nebo a narovi, trešnje, smokve, masline...njima namjenjene ipak će ostati nekom drugom... nekom tko im neda čak ni reći da su za dom spremni. Dali će nas naši vlastodršci u služanjstvu Bilderbelških vlastodržaca, izlježenih iz mućaka spriječiti da počnemo sijati oplemenjene riječi, blažiti duše, kapati mudrost suživota ili će nad nama i dalje fijukati bičevima i opasavati nas opasačima tisućgodišnjeg zla osvete, krvi, dreke, nebuloze... nastavljati nas utapati u genome prokletstva, grijeha u vremena ratna, bolesna, gladna... u bankrote i brodolome... u nesanice i košmare. Hoćemo li im i dalje biti meta i ostati uboge spodobe u Balkanskoj džungli.
I onda, ako to u 2014-oj dozvolimo, zapjevat će nam i zadnji pijetli, reći ćemo:laku noć zoro rana!
S istoka će i dalje da svijetli ali to će biti naše mladosti noć a oni će reći: Evo nama našeg dana.
A naš san je da u 2014-oj ne dajemo nikome trideset zlatnika, ne izabiremo jadnike koji će bulazniti riječi za naš linč i kojima je i pelin slast. Da ne budemo ushićeni u jadu sitnih srdaca, praznih lubanja. U kočacima uz lokanje ne lažemo, kakoćemo i ne ispovjedamo se brzo i jeftino. Jer u toj kulminaciji tračarske agresije okaljanih i ne sluti, mirno snije a trača su prljavi puti i on ma koliko prav bio, na ovom svijetu više ne može da se umije.
