Ljudska povezanost u mutnim bujicama

Podložni smo vremenu. Svakom vremenu. Vrijeme rata, mira; vatre, vode...mržnje, humanosti...dođe vrijeme svega i svačega. Treba razlikovati vrijeme koje je djelo božije od ovog koje to nije. Jedno nas rastače a jedno spaja.

Nemilosrdne rušilačke mutne bujice donose istovremeno zlo i milosrđe.Tko je sada tko? Sada smo ljudi bez ograničenja u suosjećanjima u vremenu kada nacionalna, vjerska ograničenja ne mogu utjecati na brigu za one oko nas.

Sada smo na božjem igralištu ljudske povezanosti na kojem se može igrati samo jedna utakmica...utakmica dobrohotnosti.

Tko god nas zove u pomoć, taj i vjeruje u nas. A kršćanin nipošto ne treba čekati molitve da bi djelovao, nego, čim vidi zlo, mora se dejelotvorno umiješati.

Ovo je vrijeme koje nam na tom igralištu daje šansu da dijelić svojih života trošimo za drugog, ma tko on bio i kako god se zvao.

Ove bujice odnose svu simboliku, sve ideologije, sve emocije...iznad njih čuje se samo vapaj...vapaj čovjeka.

Sada, kada se ovo zlo tako otvoreno pokazuje mi smo pred mjerilima ljudskosti, pred tminom i bez zvijezde vodilje ali to nas ne može satirati nego uzvisiti i dati nam tako potrebnu hrabrost da priznamo koliko smo povezani...mi božija djeca.

Da se bar sada hoćemo prihvatiti u svojoj razlici, zaveslati smijerom solidarnosti, boriti se radi odmaka od ruba očaja onih koji izgubiše sve.

Ako se uz njihovu muku svrsta drukčiji čovjek, onda je očajnik dobio najveću utjehu i najveću želju za: boriti se!

U ovoj nesretnoj zemlji, nastavlja se patnički život. Ovaj sada nije u međuljudskom ratnom obliku, nego ima kohezione obrise "Caritas Unitatis" i preko boga nam zapovijeda borbu za druge i u njihovu korist.

Ne mogu se sjetiti tko reče:

"Ne dolazi se sam u raj. Čovjek se spašava preko zajednice...ako se raste u pomaganju drugom, raste se u ljubavi prema bogu".

Ubilačke mutne vode će se povući, zemlja se osušiti, odroni smiriti, žrtve oplakati a u tužnu Bosnu urezati još jedan teški udes. Proći će još jedna gromovita tutnjava crnih voda iz njenog odveć raspuklog srca.

A onda će opet zatreperiti život s nadom.

Jer život je prkosan i neugasiv a ova zamlja je strasna i svaki put može ispočetka.

Hoćemo li mi ovoj turobnosti dati lepezu naše životne snage i okrenuti ovaj tamni žrvanj prema suncu.

Otkrijmo se u svoj svojoj ljudskosti kada već to od nas traži...Bog!