Pogled s vrha Matokita

ljubuski.info

Svakom se rođenom Ljubušaku, još u ranom djetinjstvu, Matokit snažno ureže u dušu, on se svojom grandioznom pojavom ne može skriti pogledu znatiželjnog djeteta. Bez obzira pramatrate li Matokit u rano jutro, kad je najbistriji, ili ga promatrate u večer, kad se već sunce nagne i nastoji dotaknuti njegov šiljati vrh, on je opet i tada svojom širinom i visinom u samom centru pozornosti.

Promatra li ga se preko žitnih poljana ili preko bistrih rijeka, uvijek je moćan i veličanstven! Često stječemo dojam koda je skupa s našim rođenjem snažno izrastao i razgurao planinske lance oko sebe, kako mu niti u jednim trenutku dana nebi zasmetali da nam se pokazuje u svojoj raskošnoj punini.

Upitajte bilo kojeg Ljubušaka, koji je nekada davno odselio u bijeli svijet, svaki od njih uspoređuje Matokit sa mnogim šiljatim planinama tamo po svijetu, i nitko nikada neće reći da je neki sličan planinski vrh nadmašio njegovu ljepotu. Niti je moguće pronaći Ljubušaka koji nije u svojim dječjim maštarijama, bar jednom u životu, imao želju uspeti se na taj čarobni vrh planine, koji se često doima da ga se može iz ljubuškog polja rukom dotaknuti.

Evo, ovih se dana ispunila životna dječija želja četvorici Ljubušaka, odlučili su kao planinari amateri osvojiti taj sami vrh Matokita, a dojmove svog ushićenog pothvata žele podijeliti s vama.

Rano nedjeljno jutro, prije izlaska sunca, okupljamo se u tek otvorenom kafiću na GP Crveni Grm. Prvi stižem ja, Krešo Vujević, potom mi se pridružuje veliki zaljubljenik u povijesne starine Vinko Herceg. Novinar i književnik Dušan Musa nikada ne kasni, ako bi mi se nekad slučajno učinilo da on na dogovoreni sastanak malo kasni, e, tad prvo pomislim da nešto nije u redu sa mojim satom. Već pijuckamo prvu jutarnju kavu i očekujemo da nam se pridruži još jedan član. Evo ga, mladi profesor Jakov Begić malo kasni, dovezla ga žena, mi mu ne zamjeramo što kasni, nije pošteno da u to rano nedjeljno jutro, uz tako mladu i lijepu ženu, bude točniji od sata i Dušana Muse! Ostavljamo auto u Vrgorcu u samom podnožju Matokita, moram priznati da to jutro zbog neke čudne zabrinutosti nisam podizao pogled prema vrhu njega, stalno se pitajući je li moguće da se ja mogu uspeti na taj vrh?

Prvo smo krenuli duž ruba podnožja, rekli su nam da se mogu uočiti utabane stazice koje vode prema vrhu, i doista, ubrzo pronalazimo stazicu i bojom označene pravce koje polako slijedimo. Krećemo kroz nisku crnogoričnu šumu, nastojimo se lagano kretati jer zahtijevan uspon već polako svima ubrzava disanje. Nakon pola sata uspinjanja još nismo izišli iz šume ali smo poželjeli prvu stanku za kratki odmor. Na tom nam mjestu Jakov ispriča zanimljivu priču koja je vezana upravo za mjesto gdje smo odmarali. On se prisjetio da je prije 5/6 godina na tom istom mjestu odmarao, skupa s jednim svojim prijateljem, oni su odlučili još kao vrlo mladi osvojiti vrh Matokita. Dok su tada tako sjedili i divili se sami sebi kako su do tog uspona već napravili sami podvig, koji nebi izveli mnogi njihovi vršnjaci, svi su im snovi pali u vodu kad su nastavili usponom dalje, i kad su izišli na čistinu i vidjeli prizor koji ih šokirao. Njegovu sam priču s dosta rezerve prihvatio, želio sam je potvrditi tek kad iziđemo na to opričano mjesto. I doista, već dobro umorni i iscrpljeni, izlazimo na čistinu, zatičemo prizor iz Jakovljeve priče i tada prvi put pomišljam da bi mi bilo pametnije odustati od daljnjeg uspinjanja. Stvori nam se pred očima velika okrugla udolina, koda je nekad davno nastala od udara meteorita, a u samom tom krateru nalazi se ravna njiva bez ijednog kamenčića. Jakov je na toj njivi prije 5/6 godina zatekao dedu od 80 godina kako okopava krompire i tada je, umoran i iscrpljen, izgubio želju za daljnjim pothvatom uspinjanja prema vrhu. Još je uz rub njive dedo napravio malu nastrešnicu, s tri strane obzidana i pokrivena pokrovnom ciglom, valjda se u nju povremeno sklanjao od kiše dok je naporno kopao na njivi. Mene je na tom istom mjestu da ne odustanem spriječila davna čvrsta odluka i zavjet koji moram ispuniti na samom vrhu.

Sišli smo u krater, valjda nastao od udara meteorita, prelazimo preko dedine ljetos uskopane njive, zavirivamo pod nastrešnicu i opet krećemo usponom. Svaki naredni korak prema vrhu stvara očaravajuće prizore pejsaža koji mame da ih se fotografira. Dugo se pažljivo krećemo strmim kamenitim usponom, nalik izduženoj oštrici noža, dok se s obaju strana oštrice, duboko ispod nas, jasno vide naselja i ceste. Kad smo stali na sami vrh, našoj radosti nije bilo kraja, u tim trenutcima, dolje kilometar ispod nas, crkveni zvonik u Stiljima otkucava podne.

Čuo sam davno priču o kamenoj gomili na vrhu Matokita, taj me prizor gomile ostavio bez daha, zbog same spoznaje da je taj svaki kamen gore na vrh iznijela ljudska ruka i stvorila građevinu veliku kao kuća. Vinko zapalio vatru i trudi se oko roštilja, Dušan se posvetio novinarskim poslovima, a Jakov prelistava knjigu dojmova koju smo zatekli u maloj kapelici na samom vrhu. U toj knjizi stoji zapisano da je ovo mjesto prije mjesec dana posjetio svjetski poznat planinar Stipe Božić.

Nakon objeda došlo je vrijeme da ja ispunim svoj zavjet koji je nastao prije 30-etak godina. Ja, kao strastven homerolog tako sam davno pronikao u tajne Ilijade, davno sam se uvjerio da je nepoznati tvorac Ilijade iskoristio mitološke priče o Trojanskom ratu i sve ih povezao u skladnu priču, a samu priču preslikao na naše Ljubuške geografske predjele. U tom opisu Matokit zauzima značajno mjesto, jer ga tvorac Ilijade opisuje kao vrhunac brda na kojem često sjedi kišni oblak i najavljuje kišna razdoblja. Autor u tom oblaku vidi božanstvo mora, Posejdona, koji iz mora izlazi i sjeda na Matokit (Trački Sam) kako bi u čuđenju promatrao bitku u Trojanskom polju, i zato kaže ovako: On se čudeći bitci i borbi tad na vrhuncu Sjeđaše na najvišem šumovitog tračkoga Sama; Čitavo Idsko s tog se vrhunca vidjelo brdo, Još se vidio Prijamov grad i ahejske lađe, Iz mora izađe i na taj sjede vrhunac...... Ilijada, Pjevanje Xlll. Stihovi 11 - 15

Dakle, moja je bila životna želja popeti se na sami vrh Matokita i bar se na jedan kratki trenutak sjediniti s nepoznatim drevnim pjesnikom, koji je inspiriran tim veličanstvenim vrhom i pogledom sa njega ostavio čovječanstvu neponovljive stihove svjetske književnosti. Naravno da sam u knjizi dojmova ostavio nekoliko prigodnih stihova iz Ilijade. Na povratku pri silasku opet zatičemo novo iznenađenje, susrećemo četvoricu muškaraca, opet iz Ljubuškog, koji idu prema vrhu, možda u želji da i oni ostvare svoje dječačke snove.

Što se mene tiče ja sam ovim poduhvatom napokon ispunio sve svoje snove, moja je teorija prepoznata u znanstvenim krugovima i citirana u znanstvenim knjigama, i više ništa ne ovisi o meni. Još mi preostaje nadati se kako će uskoro spomenuti znanstvenici skrenuti pozornost Ljubuškim intelektualcima i mnogim drugima da se napokon zainteresiraju i barem jednom u životu pročitaju Ilijadu, ako ništa drugo onda kao planetarno književno djelo ne ponovljivog ljudskog genija.

Dok ovo pišem povremeno prošetam vani i preko ljubuškog polja bacim pogled na Matokit. Moj se duh raduje, moje je srce ispunjeno, a dječačić u meni pobjedonosno klikće, jer mu se napokon pružila prilika da u jednom trenutku života bude viši od visokog Matokita!

ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
Krešo Vujević, homerolog

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari