Predsjednik HDZ 1990 Ilija Cvitanović, kao predsjednik druge po veličini političke opcije bh Hrvata, napisao je zanimljivu kolumnu. Kolumna nosi naslov 'Tko je kriv hrvatskom narodu u BiH', a njegov zaključak mogao bi se svesti na je "kriv" Daytonski mirovni sporazum, službeno Sarajevo i bošnjačko preglasavanje, te Banja Luka i onemogućavanje povratka prognanih ali ističe i veliku hrvatsku zaslugu za probleme Hrvata u BiH. No, nakon svega, Cvitanovićeva kolumna pristiže uoči zasjedanja Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS BiH) gdje se kristalizira jedno ključno pitanje kojeg novi predsjednik naziva 'Danom D', a to je principijelnost i sporazum o zajedničkom izlasku u onim mjestima gdje bi Hrvati mogli biti preglasani.
Cvitanović, kako se može iščitati, od HDZ-a BiH i predsjednika Dragana Čovića, sada je to potpuno jasno, traži poštovanje dogovorenih principa, ali i traži da ta stranka (HDZ BiH) uvažava HDZ 1990 kao partnera kao što to, ističe, čini i 'Devedesetka'. Pojednostavljeno, poručuje da njegova stranka više neće tolerirati dosadašnje ponašanje jačeg HDZ-a.
No, on je u svom, svojevrsnom obraćanju javnosti, hrvatskom biračkom tijelu kao i HDZ-u BiH, oštro kritizirao i bivšeg predsjednika HDZ-a 1990, dr. Božu Ljubića kao i predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića, tvrdeći da nisu uspjeli postiči kompromis kada je bila riječ o interesima Hrvata te da je posljedica bila gubljenje načelničkih mjesta. No, Čović i Ljubić dogovor su vrlo lako postigli kada je bilo u pitanju raspodjela fotelja.
On, između ostalog piše: "2012. godine, tadašnji čelnici dvije najveće hrvatske stranke, Dragan Čović i Božo Ljubić, nisu uspjeli postići kompromis, te su Hrvati izgubili načelničke pozicije u Vitezu i Odžaku.
Simptomatično je kako dva lidera nisu uspjela pronaći zajednički jezik kada je bila riječ o hrvatskim nacionalnim interesima, no, itekako su pronašli zajednički jezik kada je bila riječ o osobnom pozicioniranju, kada je, nešto poslije toga, Božo Ljubić dobio poziciju u Saboru Republike Hrvatske. Upravo takvi primjeri su rak rana hrvatskom narodu u BiH i predstavljaju ustaljeni model u kojem se nacionalni interesi žrtvuju za osobni probitak.
Kolumnu predsjednika HDZ-a 1990 prenosimo u cijelosti:
Tko je kriv hrvatskom narodu u BiH?
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini se, danas, nalazi u izuzetno nepovoljnoj poziciji, koja, nažalost, poprima konture povijesnih razmjera.
Četiri su ključna, podjednako razarajuća, čimbenika dovela hrvatski narod u današnju poziciju, kada je politički obespravljen i demografski prepolovljen.
Dayton
Prvi čimbenik, ujedno i najkompleksniji, je samo ustavno-administrativno uređenje, nametnuto kroz Daytonski mirovni sporazum, a koje kroz model dvije federalne jedinice i tri konstitutivna naroda čini enormnu štetu najmalobrojnijem, hrvatskom narodu.
Banja Luka
Drugi čimbenik datira iz ratne 1992., no i dandanas posjeduje intezitet, ništa manjih, razmjera. Riječ je o progonu i protjerivanju hrvatskog naroda sa prostora Republike Srpske. Tijekom ratnog vihora, sa svojih stoljetnih staništa, protjerano je preko 200 000 Hrvata, kojima nikada nije omogućen povratak, iako to daytonski sporazum, Aneksom Vll, jamči.
Malobrojni hrvatski povratnici na prostor manjeg bh. entiteta se svih poratnih godina, što je i danas sveprisutno, institucionalno, politički, socijalno, kulturološki degradiraju od strane vlasti u RS-u, te bivaju izloženi provokacijama, prijetnjama i napadima.
Sarajevo
Treći čimbenik je kontinuiran pokušaj marginalizacije hrvatskog političkog bića od strane unitarnih i centralističkih doktrina, brojčano nadmoćnijeg, bošnjačkog naroda u Federaciji BiH.
Dvostruki izbor hrvatskog člana u tročlanom bh. predsjedništvu od strane Bošnjaka, kao i nepoštivanje volje hrvatskog naroda kroz vlade alijanse i platforme, najočitiji su primjeri ugnjetavanja političkog prava jednoga naroda.
Nadalje, stalna preglasavanja, lažno izjašnjavanje bošnjačkih predstavnika kao Hrvata, pod prozirnim plaštom sloboda i individualnih ljudskih prava, a na račun vlastitih kadroviranja po nacionalnim koeficijentima je više nego nečastan stil političkog djelovanja.
Dvostruki ekonomski kriterij kroz nepravednu raspodjelu javnih prihoda, hrvatske prostore u Federaciji BiH stavlja u podređen položaj.
Sve navedeno je srozalo međunacionalne odnose i povjerenje na ništicu, a hrvatskom narodu, kao i Bosni i Hercegovini, načinilo ogromnu političku, gospodarsku, populacijsku i društvenu štetu.
Mostar
I četvrti, ništa manje važan, čimbenik je hrvatska unutarnacionalna pozicija, nepostojanje jasne nacionalne strategije, međusobno stranačko nepovjerenje nastalo međusobnim političkim udarima i sukobima, stavljanje osobnih i stranačih ispred nacionalnih interesa itd.
Unutarnja slabost je najveći povod djelovanja vanjskih čimbenika, koji koriste politikanstvo i neprincipijelnost hrvatskih političkih aktera.
Kapitulacija na djelu?
Promatrajući kronološki, hrvatski narod je kroz dosadašnje lokalne izborne cikluse, u posljednjih 20 godina izgubio čak DEVET općina, od čega dvije u posljednjem izbornom ciklusu, sa tendencijom daljnjeg gubljenja.
Odžak, Jajce, Drvar, Glamoč, Bos. Grahovo, Vitez, Novi Travnik, Busovača i Uskoplje su općine u kojima su Hrvati izgubili načelničke pozicije.
Devet navedenih općina predstavlja površinu od čak 3 852,6 km2, što predstavlja čak 15 % teritorija Federacije BiH.
Lokalni izbori 2016. godine predstavljaju prijetnju hrvatskom narodu za nastavak kontinuiranog gubljenja načelničkih pozicija, a najugroženije općine su Žepče i Ravno.
Nema dogovora. Ima dogovora.
Poražavajuća statistika isključivo ima uzrok u hrvatskim političkim čimbenicima, koji godinama iskazuju nespremnost na kompromis i odricanje za opće dobro svih.
Prije svih, najveću odgovornost, kao najveća stranka, konzumira HDZ BiH. Ne želim umanjiti niti odgovornost HDZ-a 1990, iako je ona, po prirodi stvari, znatno manja.
Ne mogu ne kazati jednu istinu.
2012. godine, tadašnji čelnici dvije najveće hrvatske stranke, Dragan Čović i Božo Ljubić, nisu uspjeli postići kompromis, te su Hrvati izgubili načelničke pozicije u Vitezu i Odžaku.
Simptomatično je kako dva lidera nisu uspjela pronaći zajednički jezik kada je bila riječ o hrvatskim nacionalnim interesima, no, itekako su pronašli zajednički jezik kada je bila riječ o osobnom pozicioniranju, kada je, nešto poslije toga, Božo Ljubić dobio poziciju u Saboru Republike Hrvatske.
Upravo takvi primjeri su rak rana hrvatskom narodu u BiH i predstavljaju ustaljeni model u kojem se nacionalni interesi žrtvuju za osobni probitak.
Dan "D"
6. lipanj je jedan od najznačajnijih datuma suvremene povijesti, poznat kao Dan "D ", koji označava prekretnicu Drugog svjetskog rata, kada su, saveznički vojnici, iskrcani u Normandiji, krenuli u završnu ofanzivu na Hitlera.
Sutra, 6. lipnja, je zasjedanje predsjedništva HNS-a, koje predstavlja svojevrsni Dan "D", za hrvatski narod i priliku za dogovor na prostorima gdje je ugrožen hrvatski nacionalni interes.
Stav HDZ-a 1990 je od ranije poznat.
Apsolutno smo zagovornici zajedničkog nastupa na prostorima gdje smo, kroz posljednjih 20 godina, izgubili načelničke pozicije, tamo gdje postoji mogućnost daljnjih gubitaka, kao i na prostorima gdje Hrvati predstavljaju manjinski narod.
Postoji načelno suglasje svih aktera u HNS-u ovakvom pristupu, no sutra će se, kao i narednih dana, iskristalizirati spremnost na dogovor i principijelnost.
HDZ 1990 ulazi potpuno iskren u proces pregovaranja sa željom pronalaska dogovora i stvaranja bolje pozicije hrvatskom narodu.
Punog sam uvjerenja kako u navedenim prostorima, kako bi ostvarili željeni rezultat, trebamo i moramo nastupati sa najboljim zajedničkim kandidatima, što podrazumijeva časne, poštene, sposobne domoljube, čiji se legitimitet zasniva na dosadašnjim rezultatima.
U tom smislu, spremni smo uvažiti legitimitet HDZ-a BiH, koji je na proteklim izborima osvojio 2/3 povjerenja hrvatskih birača i podržati njihove kandidate u pojedinim prostorima, sa pretpostavkom kako će i HDZ BiH, na isti način, uvažavati 1/3 povjerenja hrvatskih birača, koje je ostvario HDZ 1990, te podržati naše kandidate u određenim prostorima.
Svaki drugi scenarij bi predstavljao neuvažavanje i stavljanje stranačkog ispred nacionalnog, na što HDZ 1990, niti ja osobno, ne možemo pristati.
