Dozvola za ubijanje

Kada je Antun Vrdoljak snimio "Kad čuješ zvona"?, ovaj moj izbombardirani mozak, sijeća se nekih sekvenci iz tog filma. Boris Buzančić je utjelovio nekakvog partizanskog ideološkog komesara, koji dolazi na bojišnicu između susjedskih vojski, koje su do četrdeset i prve živjeli skupa, a onda postali zaraćene strane.

Pa se pita, (parafrazirano): "Na ovom malom komadiću zemlje sukobila se tri boga…kako ih pomiriti…?". Film završava komesarovim bjesomučnim psovkama; "jebo majku na uranku…".

Sjećam se, da je Vrdoljak pričao kako je film inspiriran kazivanjima iz ratnog dnevnika generala Šibla. Pedesetak godina poslije psovali smo slično, ali ratni film nije završio kao onaj Vrdoljakov. Ovo je stvarni i dokumentarni ratni film, koji traje i traje,"jebo on maj…".

Zvornik, teroristički čin, smrt, ranjavanje…rat se nastavlja. Film se nastavlja.

Obično, kada se rat završi, masa svijeta s trijeznom radošću slavi taj dan. Ulice, trgovi,osvijetle se tisućama blještavih sijalica, veselo se kliče i bacaju sjajne konfete za novu epohu mirne povijesti i prijataljstva naroda, zapečaćenu zajedničkom krvlju na bojnim poljima, u besmislenoj borbi sa ishodom zajedničkih poraza.

Vraga! Ovdje se nikada nije tako slavilo, jer rat nije nikada ni završio.Bijahu samo zlokobna primirja. Nekada duža, a nekada i kraćeg vijeka.

Dali je ovdje ikada bio potpisan nekakav pakt povjerenja, koje ne potamni tako brzo i koji može funkcionirati bez prisilnog starateljstva? Dali je uopće postavljen barometar BiH-međunacionalnih odnosa i približno definirani problemi postratne sigurnosti. Daytonski arhitekti su valjda mislili, da je u samo nekoliko dana, moguće nabacati dovoljno zemlje da se zatrpa provalija mržnje, koja se stvarala stoljećima.

Nedavno je ovdje ubijeno, osakaćeno, mučeno, prognano, izludjelo…stotine tisuća ljudi od kojih je svatko imao svoju religiju,koja nije ništa drugo nego način razumijevanja života, a ne samo usko gledano, vjera u boga s određenim ritualnim praksama. Praotac naših monoteizama, Abraham, Ibrahim nije prezentirao boga kao vlasnika univerzuma, koji izdaje dozvole za ubijanje. Naprotiv.

Svaki narod je među tim tisućama, milijun jadnika imao svoje i svaki je razgrnuo košulje s krvavim mrljama, na štrikove zlokobnog čekanja da iste izblijede, kako bi mogla početi osveta, kao poriv kojeg je izuzetno teško progutati, probaviti i izbaciti u ostale fekalije bezumlja.

Naše religije, naši različiti pogledi na svijet, zamisli i vjerovanja imaju jednu sjecišnu točku u kojoj se ipak svi moramo dodirnuti kroz pitanje i odgovor. Pitanja su jasna: Hoćemo li se i dalje međusobno proždirati razumijevajući ovu zemlju kao mjesto u kojem je za opstanak potrebna nemilosrdnost ili ćemo ovdje stvarati što ugodnija iskrsnuća, koja će nam omogućiti da manje strahujemo za budućnost? Možemo li gutati osvetničke nagone i prepustiti "taj posao", onom kome i pripada.

"Osveta je moja".

"Tko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet".

"Tko se mača laća, od mača gine".

Osveta je aktiviranje uspavanog nasilja i prijenos matrice prokletstva na novo vrijeme i nove ljude. Da bi je čovjek zatomio, itekako mu je potrebna pomoć. Može li je ratno ili poratno ožalošćeni čovjek ovdje dobiti? Ne, ovom zemljom vladaju zločinačke organizacije kojima je u interesu stanje ni rata ni mira, stanje stupica i slijepih ulica. U takvom sustavu ne treba se nadati da religije ovih naroda definiraju jedan isti cilj svojih života, a to je težnja ka pomirenju sa samim sobom, sa svojim bližnjim, i s bogom. Prihvaćanje oprosta kao najveće čovjekove moći predstavlja utopijsku intenciju, pogotovo kada se ta povijesno dokazana istina sije po fanatizmu, dezorijentiranosti i zanosima smrti. Izolirani nihilizam se dirigira iz manipulativmih centara koji su očito i sami u duhovnoj konfuziji, mraku i gađenju prema mogućnosti integracije.

Kako dakle u ovoj zemlji pronaći puteve bez krvi,kada je ona starodrevno njome kupana, a njene mrlje može obrisati samo vječnost?

A što to ja mogu misliti i zaključiti o tome?

Ipak nešto mogu i hoću: Doći tamo sa srcem i mirom, tamo u tu Maoču. Selam Alejkum, ljudi!Ja sam došao u miru, imam dva sina, dva tinejdžera koji nikada nisu izustili riječi Srbin, Musliman, Hrvat. Mladi su i čisti s dušama "neispisanog lista papira". Vrijeme je da se i na njihovim religijama, razumijevanjima života, počmu pisati prvi redci. Niti oni, niti ja ne želimo da se tu ispisuje mržnja, rat, osveta. Što vi ljudi mislite o tome? Tko je od nas vjernik a tko nevjernik?

Neznam koje će riječi doći s druge strane, ali sam siguran da ću na odlasku reći, kako ubijanje s božijim imenom na usnama nije volja božja.Bogu dugujemo životna svitanja, a tame nikako. To su fakti koje mi nismo spremni vidjeti, a niti pripravni čuti.

Stoga, kada mladog čovjeka spremimo u čin prolijevanja krvi onda smo ga paklenski formirali a ne informirali o tome da on sam mora u svoju spoznaju unijeti sebe i nitko, baš nitko nema pravo da ga na svoj način preobražava.

Naš univerzum je ustrojen po istini koju nijedan smrtnik nemože dosegnuti za ovozemaljskog života.Ipak sve religije svijeta tu istinu prisvajaju služeći se površnim zagonetkama, koanama i mitskim pripovijestima. Tako se i jesu stvarali i stvaraju ritualisti koji podmuklo preslaguju stvarnost, ne mareći za ono temeljno: Život u miru.
Ova zemlja je ipak, u ovom stalno raspadajućem svijetu, naša oaza u kojoj se mora naći njena milost uz koju ćemo rasti jedni s drugim.Ovdje,samo ovdje mi nismo beskućnici ni bezimeni ljudi. Onda valjda ne smijemo dopustiti da se život voli i živi uzaludno.

Kada posjedim u Maoči produžiću do Banja Luke do prijatelja Nemanje. Pomaže bog! Naši sinovi su facebok i stvarni prijatelji. Neću se žuriti, jer domaćin njeguje gostoljubivost i vrijeme u kojem se mora popiti, pojesti i smijati.

Naravno da ću (čak nenajavljeno), svratiti do Saida Šete, prijatelja kojeg nikada nisam vidio, a niti on mene.

Znam što će biti kod Saida. Ćeifno teturanje kroz naše zavičaje, proljeće, pjesme u društvu dobre šljivovice, sudžuke… a priključit će nam se i Meša Selimović, A.B Šimić…

U ovoj zemlji nitko i nikada nije trijumfirao na krvi.

I neće.

Ili ćemo zajedno živjeti ili zajedno umrijeti.

Svakako, s tri boga, koji je ipak samo jedan i koji ne izdaje dozvole za ubijanje. Nikome i nikada.