b2bbih

Opstanak... ovdje... u našoj zemlji (4.)

ljepota

Nema drukčijeg zaključka od tog da se, kod naših političara, vremenom stvorio snažni poremećaj odgovornosti, zbog kojeg su oni u potpunosti nesvijesni sebe i onog što rade.

Ponašanje ove vlasti kroz vrijeme od dvadeset i četiri godine laički dijagnosticiramo kao povijesni nastavak: diktature, apsolutizma, jednoumlja, korupcije, nepotizma, pljačke, privilegija, nesposobnosti, nestručnosti, nepromjenjivosti...

Ako oni sada, nakon svega, u situaciji kada bi svaki imalo političko osviješteni narod već odavno pokrenuo neki oblik revolucije, ponovno hoće vlast, nad ostacima nas i onog što nekada bijaše naše, što je onda s nama?

Što je s našom odgovornošću? Zar je moguće da se u cijelom našem postojanju doživljavamo kao politički manje vrijedan narod, koji nikako da stekne snagu vlastitog odlučivanja i čije je političko ponašanje u potpunosti podložno vanjskim utjecajima. Možda ipak i mi patimo od poremećaja odgovornosti jer mi uporno odbijamo mijenjati... sebe, na način da konačno počnemo priznavati svoju realnu odgovornost za sve što nam se dešava u neuspjelim pokušajima da stvorimo uljuđenu državnu zajednicu.

Ne gubimo li tako i pravo da okrivljujemo sustav kojeg sami, indirektno, stvaramo.

Ima li smisla okrivljavati i procesuirati pojedince iz njega, ako ideja sustava, srž, suština ostaju isti jer mi smo ti koji je održavamo. Nikada u povijesti nismo bili slobodniji u odabiru "ideje vodilje"naših života. Možda prvi put od kada smo ovdje imamo svoj izbor na koji ne mogu djelovati sile represije.

Pa čemu onda strah kao najgora mentalno-kolektivna destrukcija. Više ne živimo u zemlji, ozračju, okružju u kojem policija može samoinicijativno mlatiti tipove, koji im se jednostavno ne sviđaju. Znači da više nemamo alibi za jadikovanje nad svojom političkom nemoći. Valjda bismo trebali biti veseli što možemo iskoristiti tu svoju političku moć. A kada jedan narod tu moć i konkretno oživotvori onda se probudi u uljuđenoj, uređenoj, civiliziranoj, zemlji.

Kada se devedesetih rušio bezizborni sustav, itekako bolno i krvavo, mi nismo shvatili da smo se izborili za slobodu izbora, nego smo je se na neshvatljiv način odrekli i prepustili je onima koji su je "upakirali" u novi ukrasni oblik.
Ideja je ostala suštinski i sadržajno ista a mi smo se zadovoljili nacio-ikonografijom.

Dvadesetak godina poslije budimo se u duhovno-političkoj, socio-ekonomskoj pustoši.

Proizvodnja, zaposlenost, obrazovanje, zdravstvo, kultura, sport... ?

Sve se urušilo nekako tiho, bez pompe, buke... kao da je sve te arterije našeg životnog krvotoka začepila nekakva maglena pošast... ispred naših očiju i bez naše reakcije?!

Možda bismo mogli već sada prestati ustupati tu svoju političku moć, onima koji su je unovčili do te mjere, da nas već otvoreno nazivaju ovcama. Ali prije svega moramo "ubiti"tu našu ideju vodilju.

Ona je toliko žilava i tvrda, s dubokim korijenjem u mržnji, zlobi, pakosti, strahu, da će to pogubljenje potrajati i neće biti nimalo bezbolno. Usto je klišeizirana, uniformirana, jednoumna, s jakom logistikom iz centara moći, već odavno inaugurirana kao naša kolektivna filozofija.

Ipak smo je prepoznali, locirali... ponajviše zahvaljujući činjenici da nas ona istrijebljuje a u posljednjih deset godina, dramatično brzo.
Nema nam druge nego prihvatiti empatiju ali napokon u iskrenom smislu, jer jednog naroda nestaje kada u njemu nestane uzajamnog suosijećanja. I zlo i dobro su refleksivne pojave i ne dešavaju se tamo nekom drugom u individualnoj biosferi, nego nas "kače", kolektivno.

Naš postojeći, a nikada stvarno priznati jal, kao glavna konotacija naše ideje vodilje, morao bi biti, valjda prioritetno eliminiran.
Petar Petrović bi napokon mogao ući u sebe i sebi priznati: "Pa Ivan Ivić mene mrzi... a vidi vraga cijelo vrijeme i ja mrzim njega... nisam to znao!?". (I obrnuto. )

Htjeli, ne htjeli mi nismo više politička djeca koja su ovisna o političkim roditeljima i stoga moraju političku odgovornost bespogovorno ustupati... osim, ako možda, ni ne želimo opstati ovdje. Čak šta više, nemamo ni pravo na osjećaj bespomoćnosti a kamoli na osjećaj straha od bilo bkakve represije.

Izgleda da nam slijedi represija u nama samima, jer moramo si odgovoriti zašto stojimo u mjestu a tako smo pametni, mudri, lukavi, prepredeni... a više nemamo niti san. A "nije nesretan čovjek kome se ne ostvaruju snovi, nego čovjek koji uopće ne sanja"...

Žarko Nižić

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Koliko su zastupnici nemoralni? Emir Imamović Pirke | bljesak.info
ljubuski.info
U ovoj zemlji se ne može živjeti Igor Božović | bljesak.info
ljubuski.info
Nema promjena u zemlji kopnenih ribica Berislav Jurič | bljesak.info
ljubuski.info
I vlast i oporba dijelovi iste smiješne družine? Akademik, prof.dr. Slavo Kukić | Dnevni list

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari