Kako do izbora i što nakon toga

Sudeći prema trenutačnom odnosu političkih snaga u BiH, agonija će se, koja traje već dulje razdoblje, nastaviti i do kraja izbornog razdoblja. No, velika je vjerojatnost, da će i poslije izbora iste političke snage, ali u različitim koalicijama, vladati političkom scenom.

Budući je ovo izborna godina, nameće se logično pitanje: Što će nositelji izbornih listi novo ponuditi biračima i kako im pojasniti sve veću neimaštinu i lopovluk koji izjeda ovu zemlju te da smo daleko od moderne države koju zagovaraju preko dva desetljeća? Sudeći po dosadašnjim aktivnostima političkih dužnosnika, oni se ni do kraja mandata neće baviti rješavanjem gorućih društvenih problema nego će svoje aktivnosti, najvjerojatnije, usmjeriti na iznalaženju financijskih sredstava za financiranje predizborne kampanje u čemu, kao ni dosada, neće prezati i od mutnih radnji u čemu su, prema revizorskom izvješću, potrošili basnoslovna financijska sredstva među kojima se naročito ističu ministri u Vladi Federacije BiH Desnica Radivojević i Zoran Mikulić te predsjednik i dopredsjednik Federacije Živko Budimir i Mirsad Kebo.

Dokle ide njihova bahatost dovoljno pokazuje činjenica što su Radivojević i Mikulić ugovore o djelu sačinjavali i sa svojim uposlenicima koji su ugovorni posao obavljali u radno vrijeme, dok je Budimir nekakav ugovor sklapao i za potrebe nekakvog izmišljenog ureda u Odžaku.
Uzevši u obzir činjenicu da je Kebo, kojeg ste mogli vidjeti na TV kako trenira, ugovor sklapao s vozačem, plaćajući mu trenerske usluge. Uzevši u obzir i nedavni Kebin snimak s perikom na glavi, uistinu ga oslikava pravim cirkusantom, što ne dolikuje njegovoj životnoj dobi, a kamoli političaru na vrhu ljestvice.

U ovoj zemlji skoro ništa ne funkcionira i, kao što reče ovih dana Pady Ashdown, bivši visoki predstavnik za BiH, stanje je bolje bilo prije deset godina. Svjedoci smo svakodnevnih međusobnih trvenja i prepucavanja političkih lidera koji se ni o čemu, pa ni o nekim trivijalnim pitanjima, ne mogu dogovoriti, osim u osiguranju svojih beneficija. Na djelu je eklatantan primjer krize institucija kojima rukovode i umjesto da se bave djelatnošću za koju su pretplaćeni, oni se bave sobom. Čak su donijeli i nekakav propis koji, navodno, ne mogu mijenjati kako bi sebi umanjili enormno visoke plaće i druge beneficije u raspolaganju i potrošnji društvenih sredstava, što je samo izgovor, kako bi i dalje uživali u blagostanju, dok mase sve više gladuju.

Brine ih jedino hoće li ponovo proći na općim izborima, do kojih je ostalo nešto više od pola godine, kako bi produžili mandate i nastavili s prodajom političke magle. Iako je zemlja prepuna problema, na koje aktualne vlasti ni izbliza nemaju odgovor, svi oni priželjkuju produženje svojih mandata. Većina ih nije ni dorasla društvenoj zadaći niti uopće rade na svome educiranju, vjerojatno, samo zbog toga što misle da se pamet stiče po dobivanju društvenog položaja.

Lijepo im i uživaju u kaosu koji svojim ne-činjenjem proizvode i itekako vješto koriste. Protiv bilo kakvih su društvenih promjena za kojima vapi ova zemlja, jer znaju da bi im mogle donijeti nevolje. Iako u javnosti djeluju kao posvađani, oni u nevolji jedan drugom priteknu u pomoć. Po nedavnom izbijanju vala nezadovoljstva prosvjednika malo su se bili i uozbiljili i disciplinirali, ali kako val nezadovoljstva jenjava, nastavljaju po starom običaju. Međutim, ni svjesni nisu mogućnosti da je to, možda, samo zatišje i priprema nezadovoljnih masa za još jači bunt na koji oni, sudeći po nedavnim događanjima, nemaju adekvatan odgovor. Ne priskaču oni u pomoć jedan drugom iz humanih razloga, nego zarad spasa sebe. Jer znaju da samo na taj način produžavaju svoj vijek trajanja. A rok trajanja im je davno istekao.I toga su duboko svjesni, ali se ne mire s gubitkom vlasti koju nemilosrdno zloupotrebljavaju. Među polumilijunskom masom nezaposlenih, evidentiranih na zavodima za zapošljavanje, nema njihove rodbine i članova obitelji njihovih stranačkih kolega.

Aktualni su se dužnosnici na županijskim, entitetskim i državnoj razini samo za mandata koji im još traje, dokazali najvećim političkim akrobatima. U tome je ključnu ulogu imao Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a BiH i ministar vanjskih poslova u Vijeću ministara BiH. Za čitavo mandatno razdoblje opsesija su mu bile koalicije, razvrgavanje postojećih i uspostava novih, što se negativno odrazilo na društvene prilike u zemlji. Iako je koalicije nazivao programskim, one su bile daleko od toga. Čak su bile i neprirodne. Najprije je krenuo s koalicijom platforme: SDP – SDA – HSP – NSRzB Lijanovići na federalnoj razini, pokušavši, bezuspješno, takav princip primijeniti i na državnoj razini – u Vijeću ministara BiH. Nije se obazirao na činjenicu što je HDZ BiH, koji je bio izborni pobjednik kod Hrvata, zaobišao pri uspostavi vlasti na federalnoj razini, čime je izazvao gnjev tog konstitutivnog naroda u BiH. Budući da nije mogao zaobići HDZ BiH i na državnoj razini, pošto mu se ispriječila Republika Srpska, prihvatio je Lagumdžija i da HDZ-ov kadar bude predsjedavajući Vijeća ministara BiH, a za uzvrat dobio fotelju ministra vanjskih poslova.

A da bi se, bar donekle, dokazao autoritetom, svoje je bolesne ambicije ispoljavao na SDA Sulejmana Tihića. Budući da u tome nije uspio, uz pomoć Dragana Čovića i njegovog ortaka Milorada Dodika, izbacuje SDA iz vlasti na državnoj razini, a za uzvrat obećava Čoviću razbijanje platforme na federalnoj razini i uzimanje HDZ BiH i SBB BiH za nove koalicijske partnere. Umjesto SDA u vlast na državnoj razini uzima SBB BiH Fahrudina Radončića. Po žurnom postupku smjenjuje vodstvo zakonodavne vlasti u federalnom parlamentu – SDA i HSP – Denisa Zvizdića i Stanka Primorca, ali unatoč mukotrpnim i beskrupuloznim naporima, ne uspijeva smijeniti i izvršnu vlast – federalnu vladu. Lagumdžijine političke makinacije ne samo što su poremetile rad federalne Vlade, čiji su ministri do tada djelovali kao homogeni tim, nego je za jedan duži period bila blokirana i održavale se samo telefonske sjednice po nekim, krajnje, žurnim pitanjima, koja nisu trpjela odlaganje. Bio je to, uistinu, cirkus od Vlade u kojoj su djelovala dva tabora – premijera Nermina Nikšića i dopremijera Jerke Ivankovića – Lijanovića.

Budući da Lagumdžija nije uspio razbiti federalnu, platformašku Vladu čiji je tvorac, raspada se koalicija sa HDZ-om BiH i SBB BiH. Međutim, ovih dana puca Lagumdžijina koalicija na državnoj razini i sa SBB BiH Fahrudina Radončića kojeg smjenjuje s mjesta ministra sigurnosti i ponovo se približava SDA. Lagumdžija bi se ponovo mogao naći u velikoj nevolji. Naime, Radončićevu smjenu treba potvrditi i Dom naroda i već se kalkulira da će to teško ići te da od Lagumdžije iz Dodikovog SNSD i Čovićevog HDZ-a BiH traže određene političke ustupke da bi potvrdili njegovu smjenu.

Uzevši sve u obzir, logičnim se nameće pitanje: Kako do izbora? A što i poslije izbora. Među političkim strankama u RS je već počeo politički rat između Dodika na jednoj strani i suprotstavljene mu oporbe SDS Mladena Bosića, PDP Mladena Ivanića i DP Dragana Čavića. Politički rat već odavno traje i kod Bošnjaka. Dok je Lagumdžija 'ratovao' protiv SDA, kao što gore rekoh, gradio je koaliciju s Radončićevim SBB BiH. Na neki su način Lagumdžija i Radončić jedno vrijeme bili udruženi u političkoj borbi protiv SDA. Međutim, Lagumdžija je trenutno u žestokoj političkoj borbi s Radončićem dok je sa SDA u nekakvom nepisanom dogovoru o nenapadanju. Uz to, Radončić žestoko udara i po SDA okrivljujući ih kao i Lagumdžijin SDP za sav kaos u ovoj zemlji.

I dok je u srpskom i bošnjačkom korpusu politička scena uzburkana kao nikada poslije rata, kod Hrvata je zatišje. Čović kroz Hrvatski narodni sabor sve više drži političke konce u svojim rukama i mirno čeka predstojeće opće izbore na kojima će, sudeći po trenutačnom omjeru snage, ponovo osigurati politički monopol.

I nakon izbora će, vjerojatno, iste garniture ali u različitim koalicijama vladati političkom scenom BiH, što ne daje nikakve garancije za njezinu bolju budućnost.