Radoslav Dodig: Znanje se cijenilo, ali slabo plaćalo

Kviskoteka, najpopularniji i najdugovječniji kviz u bivšoj Jugoslaviji, emitiran je petnaest godina, od 1980. do 1995. godine. Njegov je voditelj bio popularni Oliver Mlakar.

Na malim ekranima tada su bila viđena i danas popularna lica, kao što je Mirko Miočić ili Robert Pauletić. Ime jednog Ljubušaka, Radoslava Dodiga, i danas se veže uz briljantan nastup i pobjedu u ovom kvizu. Kviz kao što je bila Kviskoteka više se nikad neće ponoviti, kaže nam Dodig, a današnji ga kvizovi ne zanimaju previše, jer se većinom temelje na prepoznavanju, a ne samom znanju.
"Nemam baš želju više natjecati se na kvizovima – godine, spori refleksi, puno novih informacija – vremena znanja danas imaju drugu dimenziju. Možda jedino nastup s nekom ekipom po vlastitom izboru?", poručio je on. Prisjeća se tih davnih godina, nekadašnjih kvizova, svojih pobjeda…

Otkud ljubav prema kvizovima? Je li to bila Vaša prva ljubav ili je se ona pak iznjedrila iz nekog drugog hobija?

"Za kviz sam prvi put čuo u Splitu, kada sam bio učenik klasične gimnazije davnih godina prošloga stoljeća. Kao ljubitelja latinskoga, prvo me zaintrigirala riječ 'kviz'. Premda za nju i danas u etimološkim rječnicima piše da je nepoznatog podrijetla, istražio sam, tada iz znatiželje, da joj je najbliža riječ latinski glagol quaero (perfekt quaesivi), što znači pitati. Bit svih kvizova su pitanja, dakle, natjecanje u znanju, kviz je bojište znalaca. Tada je bila rijetka i televizija. Prve kvizove koje sam gledao bili su u produkciji tadašnje JRT (Jugoslavenske radiotelevizije), a glavnu riječ vodili su studiji TV Zagreb i TV Beograd. Voditelji su bili ondašnje legende Oliver Mlakar i Miloje (Mića) Orlović. Koliko se sjećam, tadašnja serija kviza zvala se "Malo ja, malo ti", a nastupali su bračni parovi. Bila je i nagradna igra, a moj kolega iz školske klupe dobio je za nagradu televizor. Po ideji tadašnjih vrlo popularnih kvizova počeli smo u školi praviti interne međurazredne kvizove. Sviđalo mi se nastupati skupno, ekipu sam obično vodio ja, pa sam raspodijelio tko je za što stručnjak. Ja sam preuzimao jezik, književnost, povijest i zemljopis. Bilo je i žestokih svađa sa žirijem ako je nešto presudio sporno za našu ekipu. Ali to je bila, rekao bih, gimnazijska ljubav i sklonost ka kvizovima. Odlaskom na studij taj se interes jedno vrijeme ugasio. Studentski život donio je nove interese i hobije."

Bili ste zvijezda Kviskoteke. Možete li nam prenijeti neke dojmove iz tadašnjih vremena, kako je to sve skupa izgledalo, koliko ste se i kako pripremali za nastup?

"Pa, moj ponovni interes za kviz probudio se 1982. Te sam se godine nakon kraćega profesorskoga posla u Gimnaziji Teslić vratio u Ljubuški, oženio, dobio kćer, ali posla nije bilo na vidiku. Kratko rečeno: bio sam politički nepodoban. Tragajući za poslom jednoga dana čujem vijest Zagrebačke televizije – testiranje za Kviskoteku. Pratio sam pozorno nekoliko emisija i vidio da mi tematski odgovara. Izvagao sam sve, od znanja do egzistencije, i prijavio se za testiranje. A bilo je prilično zahtjevno proći gomilu pitanja, testova od znanja do inteligencije, pa razgovor s psihologom i glavnim meštrom od kviza Lazom Golužom. Nastupio sam prvi put 1983. Tada je samo pobjednik od trojice natjecatelja išao dalje. Bio sam ukupni pobjednik te godine jer sam bio najbolji u trima emisijama. Bilo je izazovno, napeto i dinamično tih nekoliko mjeseci. Morao sam proći sve prepreke, upoznati suparnike, pripremiti taktiku, jer osim znanja bitna je i psihološka kondicija. Što se tiče priprema, nije bilo nekih posebnih. Kviskoteka je bio široko koncipiran kviz iz svih područja – od povijesti, jezika i sporta, do glazbe, filma, zagonetki i igara detekcije. Dakle, što znate, znate. Nešto se moglo pokupiti iz leksikona, enciklopedija i stručnih revija jer tada nije bilo interneta i satelitske televizije."

Kakvi su tada bili nagradni fondovi, jesu li pružali mogućnost zarade, odnosno je li se od tih nagrada moglo živjeti?

"Eh, nagrade?! Kada je u pitanju honorar s kvizova, prisjetim se izreke urednika Kviskoteke Laze Goluže koji je sve to izrekao u dvije rečenice. Prva je: "Vi ste vitezovi uzaludnoga znanja" i druga: "Za pobjedu u Kviskoteci nećete moći kupiti ni rabljenoga 'fiću'" (tada najjeftiniji jugoslavenski auto). To je značilo da se znanje cijenilo, ali jednostavno rečeno, slabo plaćalo. U ondašnjem socijalističkom sustavu nije se držalo da pobjeđivanjem na kvizu i pokazivanjem znanja trebaš zaraditi nešto. To je moglo proći u kapitalističkom uređenju, ali u eri samoupravljanja ne. Da vam matematički zbrojim sve nagrade u pobjedama u Kviskoteci, a bilo ih je sedam, ne bih mogao kupiti ni tada rabljenoga "stojadina" (kragujevačka Zastava 101). A da sam pobijedio, recimo u sedam kvizova milijunaša, osvojio bih sedam milijuna kuna – i riješio egzistenciju. Primjera radi, u prve dvije emisije Kviskoteke iz serije 1985./1986., kada su nastupali najuspješniji natjecatelji i pobjednici iz proteklih šest godina, nisam prvim nagradama mogao pokriti trošak kupnje dvaju odijela. Kada sam to rekao uredniku Goluži, da sam u minusu, on mi je nonšalantno rekao: "Pa imaš i dalje ta odijela". Uzvratio sam mu: "Da, ali ih ne bih kupio da nisam nastupao na Kviskoteci"."

Koliko Vam danas vaše obveze orijentirane na arheologiju pružaju mogućnost da pratite kvizove? Po čemu se današnji kvizovi razlikuju od onih u kojima ste Vi nastupali?

"Arheologijom, ali ne profesionalno, već iz ljubavi i interesa, bavim se evo već trideset godina. Ako mislite pratiti što se zbiva na arheološkom i povijesnom polju, trebate u to uložiti dobar dio svoga slobodnoga vremena. Još ako idete često na teren, sudjelujete i vodite kakva istraživanja, ili budete na stručnim skupovima, pišete znanstvene i stručne radove, vrijeme prođe, a da ne zamijetite druga zbivanja. Stoga ne stignem pratiti kvizove, uglavnom iza 2000. godine. U šali kažem – dvadesetprvo stoljeće traži drukčiji tip čovjeka, pa ja odoh u proučavanje starina. Tu se osjećam svoj na svome. Koliko vidim, današnji kvizovi se razlikuju od ondašnjih iz prošloga stoljeća. Nudi se novac i svi trče za novcem. Bitno se pojaviti i staviti koju "pinku" u džep. S druge strane, gotovo da su rijetka pitanja u kojemu trebate pružiti odgovor izravno. Odgovor je ponuđen – bez obzira imate li na izbor dvije, tri ili četiri predložena rješenja. Kažem, to nije znanje nego prepoznavanje. Vi jednostavno trebate među ponuđenim rješenjima prepoznati pravi odgovor. A to možete i slučajno. Teorijom vjerojatnosti, netko može metodom slučajnoga uzorka pogoditi svih petnaest pitanju u kvizu "Milijunaš" i osvojiti nagradu, a da nije znao ni jedno pitanje. Druga je stvar što bi se morao snimiti vrlo velik broj emisija da bi se dogodio takav slučaj."

Smatrate li da su današnji odgovori, većinom dostupni na internetu, točni, odnosno smatrate li internet relevantnim izvorom informacija?

"Moram vam reći da zadnjih godina vrlo malo pratim kvizove iz bilo koje produkcije ili zemlje. Rekao bih: kvizovi više nisu 'in'. To su bile emisije za vremena kada nije bilo drugih oblika zabava – videa, interneta, satelita, pametnih mobitela, Playstationa i drugih tehnoloških razbibriga. Nekada je odgovore urednik tražio u prvorazrednim enciklopedijama i priručnicima, a danas je zato internet pred nama. Internetom se i sam često služim, gotovo dvadeset godina, jer olakšava rad. Smatram ga brzim izvorom informacija, ali ne uvijek točnih i pouzdanih. Uvijek pogledam izvor informacija. Stranicu na internetu može bez problema kreirati i pučkoškolac."

Jeste li u kontaktu s nekim od sudionika popularne Kviskoteke, Mirkom Miočićem ili nekim drugim? Kakvo je njihovo stajalište prema današnjim kvizovima?

"Prošlo je puno vremena od druženja i nastupa na Kviskoteci. Ljudi su se promijenili, točnije rečeno ostarjeli su, pa su i ta druženja i komunikacije vremenom odumrle. Devedesetih godina tu i tamo čuo sam se s Marinkom Kozinom, podrijetlom iz Studenaca, jedno vrijeme nakratko s Robertom Pauletićem, a ipak najviše s Mirkom Miočićem. Istina, nismo se vidjeli, razgovarali smo telefonski. Bio sam mu u jednoj emisiji "Milijunaša" džoker."

Imate li se namjeru vratiti vašoj 'staroj ljubavi', kvizovima? Koji je to kviz u kojem biste voljeli nastupiti?

"Hm, vratiti se "staroj ljubavi"? Puno je starih ljubavi u širem značenju riječi, a kvizovi su bili samo jedna etapa u toj mojoj sklonosti da pokažem znanje, pa i zaradim nešto. Mnogi su govorili da je Kviskoteka bio najbolji kviz svih vremena. Slažem se, ali samo za vremena iz prošloga stoljeća. Zamislite da ga je po tadašnjoj procjeni gledalo oko četiri milijuna ljudi! Toliko je 1986. kažu bilo televizora u Jugoslaviji, a TV Ljubljana i TV Skopje na drugom programu emitirali su ga kada i ostali studiji u četirima republikama. Kviskoteku je čak 2006. obnovila TV Nova. Ali samo jednu sezonu jer nije bila naročito gledana, pa su licencu, koliko znam, prodali srpskoj televiziji "Foks". Imao sam ponudu nastupiti u toj emisiji, ali sam odbio kada sam vidio koncepciju. Nemam baš želju više natjecati se na kvizovima – godine, spori refleksi, puno novih informacija – vremena znanja danas imaju drugu dimenziju. Možda jedino nastup s nekom ekipom po vlastitom izboru?"

Skeptičan sam prema današnjim kvizovima

Budući da u Vaše vrijeme nastupa informacije nisu bile dostupne kao danas, smatrate li da današnji kvizovi pružaju mogućnost da ljudi nauče nešto novo?

"Skeptičan sam prema današnjim kvizovima, makar ih povremeno i površno gledao. Oni jednostavno nemaju edukativnu ulogu kakvu su imali nekada. Urednik sa svojim timom sastavljao je danima paletu pitanja, raznih rubrika, gdje ste morali pokazati i znanje i mentalno snalaženje. Činim mi se da se danas prave instant kvizovi, uglavnom gotovi kalupi koje kreiraju razne agencije i privatne tvrtke i koje kupuju televizije iz tranzicijskih zemalja. Svima je bitna nekakva zabava, glamur, popunjavanje vremena i odrađivanje preuzetoga scenarija, nego što će ljudima pružiti znanje."