Dodaj komentar

Ne da mi se sada istraživati po leksikonima koja bi književna vrsta najpreciznije opisivala aktualna previranja na ovdašnjoj političkoj sceni (u Zapadnohercegovačkoj županiji i općini Grude), ali sam siguran da koji god izraz upotrijebio – farsa, burleska ili vodvilj – neću puno pogriješiti.

Premda naoko lokalnoga značaja i dometa, ovi događaji podsjećaju nas na nacionalne dvojbe koje hrvatska javnost u BiH inače ima. Smijemo li, tako, zbog te česte farsičnosti demokratskoga procesa, zbog toga što nam se ponekad čini kako se uopće ne radi o nastojanju aktera oko javnoga dobra, smijemo li se zbog toga razočarati u samu demokraciju?

Osim općepoznatih, sramotnih demokratskih anomalija (tipa Lijanovići ili Komšić), smiju li nas protiv odanosti pluralizmu okrenuti beskrupulozni karijeristi i hohštapleri i u drugim, normalnim strankama? Smijemo li, napokon, olako zazivati nekakvo etničko jednostranačje, reduciranu ili suspendiranu demokraciju? I konačno, mogu li politička (i ljudska) nedosljednost, krupna korupcija i ucjene kojih možda ne manjka niti u ovom općinskom i županijskom slučaju – a kojima onda demokracije dođe kao bogomdani "smokvin list" – trajno kompromitirati demokraciju samu, mogu li to biti razlozi za formalno jednoumlje po komunističkom slobodarskom načelu "svi smo jedna partija"?

Koliko god vam se ja činio savršenim (demokratom), znaju i mene s vremena na vrijeme mučiti ove dvojbe. I meni se neki put zna učiniti da bi uvođenje neke vrste "prosvijećenoga apsolutizma" bilo bolje od ovih naših "igara bez granica" u kojima je malo ispravnih.

Nastavi li ovako, demokracija - a da toga možda nije ni svjesna - riskira da se u nju nepovratno razočaram. Ima li većeg poraza za taj hvaljeni politički sustav nego da mu netko tko već dvadeset godina trubi o blagodatima političkoga pluralizma, da takav netko tom političkom sustavu danas okrene leđa?

Da nije te moje čuvene samokontrole, u dane kad se razočaram u neke pojavnosti naše demokracije, kad vidim kakvi su sve tipovi u različitim strankama našli dobru zavjetrinu, vjerojatno bih se lako odrekao te glupe političke korektnosti zbog koje godinama zatvaram oči na sve njene nesavršenosti. Ovako, kulturan poput stanovitog Đine, junaka mnogih priča iz moga kraja, šutim i trpim.

- Stari, ovde u Zagrebu moraš biti pristojan, nisu ti ovo Grude! – upozorio je sin, tada student, svoga oca kad mu je sredinom šezdesetih došao u posjetu.

Poznat kao nagao čovjek, sklon sočnim psovkama kao hrvatski političari korupciji, Đino se – tako barem predaja kaže - već za prve vožnje tramvajem našao na iskušenju. Neka gospođa nagazila ga je svojom štiklom, a da to nije ni primjetila. Čvrsto riješen istrajati u pristojnosti , Đino je hercegovački pokorno trpio bol sve do trenutka dok i sama gospođa nije shvatila zašto se siroti Đino preznojava.

- Joj, gospon, oprostite, molim vas, zakaj ne vičete! – iskreno se pokušala ispričati purgerica srednjih godina.
Napokon odahnuvši, nakon kraće dramske pauze u kojoj je uzeo zraka, Đino joj je jezgrovito izložio svoju civilizacijsku poziciju.

-Moja gospođo, davno bi tebi Đino jeba mater da Đino nije kulturan! – objasnio je naš junak, odlučan ne prekršiti obećanje koje dao sinu.

Da nije mojih čuvenih simpatija prema Francuskoj, zakonitoj majci demokracije, bojim se da bi se i ona, demokracija, provela kao ona Đinina gospođa. Da skratim: okrenem li joj ja svoja simbolička leđa, počnem li se za nju zalagati tek formalno (zato što, poput Đine, želim ostaviti dojam građanske pristojnosti) a ne i stvarno, stvari bi na jugoistoku Europe mogle krenuti nekim sasvim drugim smijerom. Ovo tek toliko da ona, demokracija, poslije ne bi mogla reći kako nije znala.