Ljubušak i u devetom desetljeću njeguje dvije hercegovačke tradicije
Na krajnjem jugoistoku ljubuške općine smjestilo se naselje Bijača, u novije vrijeme poznato po istoimenom graničnom prijelazu, od kojeg je nekoliko kilometara istočnije zaselak Galići, među koje se “umiješao” i jedan Petrušić, Nikola, odnosno Nikica, kako ga suseljani zovu.
Još uvijek stasit starac u 84. godini drži se tradicije. O zemlji više ne može raditi, ali tu su ovce, magarac, krava… kao podsjetnici na tradicijsku Hercegovinu, kokoši i još nešto – Nikola baštini i tradiciju svojih predaka. Liječi ili, kako se narodski kaže, “pravi” iščašenja ruku, nogu, prstiju…
Imao sam ovce od malih nogu. Bili smo otac i majka, baka i djed. Ovce smo stalno imali i dandanas nikad ih nismo “smicali”. Meni su 83 godine, a i dandanas ih držim, samo što od ljetos, nakon što mi je žena umrla, o njima glavnu brigu vodi sin Dragan.
On radi u Metkoviću, dođe poslije posla, malo ih pusti na ispašu i nahrani. Ja se brinem o magarcu, kravi i pomažem ljudima koji dođu s nekim problemom koji ja mogu riješiti, pripovijeda Nikola pa nastavlja za današnje generacije poučnom konstatacijom:
Volim raditi. Mislim da se po stare dane bolje malo kretati jer ako bih stao i legao, onda bih prije pao na noge. Ovako sam stalno u pokretu. Dokle? Vrijeme će pokazati. U mene je otac radio, pa i djed, ja sam nastavio. Nije prije bilo bolnica kao sad, malo je bilo i doktora. Kad strada, narod se snalazio.
Recimo, kad čovjek izvrne ili ugane stopalo, neki odu na snimanje, a neki dođu odmah meni. Ja pronađem gdje je problem, imam dobar osjećaj, pomoću prstiju nađem gdje je i odmah vratim.
Bilo je ljudi koji su do tri dana mogli hodati, a bilo je i onih koji dođu tri mjeseca nakon ozljede, ja im to vratim i puno se lakše osjećaju. Ali uvijek je bolje odmah doći, ne čekati dugo, to je lakše uraditi i prije se riješi. Tako je i s rukom. Nabiju ruku radeći neki posao, pokrenu “karpalne” kosti prema gore. Ja to vratim prema dolje. Čovjek malo pripazi dok je “friško” da ne radi, ne stiska ruku jako. Za koji dan može jednako raditi kao i s drugom rukom, govori Nikola i nastavlja:
Još nešto, iščašenje u laktu također rješavam. Kad čovjek iščaši ruku u laktu, ne može uzeti žlicu i prinijeti ruku do usta. Ja je vratim i onda mu kažem: “Prijatelju, vraćena ti je ruka, sad je možeš saviti i ispružiti, ali morat ćeš raditi vježbe.” Vježbe se rade pomalo dok ne bude kao druga ruka. Ruka se zavije samo zavojem, ničim drugim, da se može vježbati.
Postoji i iščašenje iz ramena, kost koju zovu “humerus”, ona je u čašici, kad čovjek padne ili se ozlijedi na drugi način. Ruka ispadne iz čašice, a na ramenu ostaje rupa, ja to vratim.
Čim to vratim, čovjek može sve pokrete raditi rukom, samo nekoliko dana ne smije ruke dizati da se ozljeda ne bi ponovila, dok se žile malo ne stegnu. Kad se stegnu, sve može raditi kao i prije. Rješavam i prste kad se nabiju, ljudi su zadovoljni, dolaze s raznih strana Hercegovine i Dalmacije jer je moja obitelj po tome poznata od davnina, dodaje.
Još uvijek dobrodržeći Nikola njeguje dvije tradicije Hercegovine – stočarsku i pomaganje ljudima. Valja reći da su ljudi koji liječe tako i danas poznati, premda ih je sve manje. Tajna njihova liječenja je, kako reče Nikola, u prstima kojima se otkriva ozlijeđeno mjesto i onda se na adekvatan način postupa.
Mali problem smo imali s fotografiranjem pa smo se nekoliko dana nakon razgovora ponovno vratili u Bijaču, Nikola se upravo vratio od zubara.
Napiši to, kaže Nikola – neka narod ne misli da ovakav idem među ovce, to je samo kod doktora, dodaje uz osmijeh.
