Dodaj komentar

Knjiga "Metastaze jedne revolucije" koja govori o procesu uspostave komunističko-partizanske vlasti u Zapadnoj Hercegovini predstavljena je sinoć u gradskoj vijećnici u Ljubuškom.

Uz autora djela dr. sc. Ivicu Šarca, o knjizi su govorili prof. dr. Božo Goluža i dr. sc. Robert Jolić.

Na promociji se pojavio velik broj Ljubušaka zainteresiranih za Šarčevu drugu knjigu, koja je izašla sedam godina nakon prve koja je nosila naziv "Kultura selektivnog sjećanja".

Dok je prva knjiga govorila o sustavnim zločinima nad Srbima u Hercegovini za vrijeme NDH te je izazvala burne reakcije, potičući pitanje koliko je kod nas uvriježeno selektivno sjećanje, odnosno ljudska sklonost da pamti u pravilu samo zlo koje su drugi nanijeli nama i jesmo li uopće spremni suočiti se s najmračnijim i najneugodnijim dijelovima vlastite prošlosti, druga knjiga pak govori o dolasku partizanskih postrojbi na područje zapadne Hercegovine i o zločinima koje su počinili nad ovdašnjim narodom.

Kako Šarac ističe, prilikom istraživanja partizanskih dokumenata jasno se vidi kako Hrvati u zapadnoj Hercegovini nikada nisu prihvatili partizansku vlast.
Iako je službeni naziv te vojske, kako smo učili u vremenima školovanja u socijalističkoj Jugoslaviji, bio Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije, taj naziv nije uopće bio opravdan u ovim krajevima, dakle u hrvatskim krajevima Hercegovine. Ta vojska se ponašala ne kao narodna vojska, nego kao okupacijska sila. Za to imate konkretno objašnjenje. Čak u partizanskim dokumentima imate informacije o tome da su dobar dio pripadnika tih partizanskih jedinica iz sastava 29. Hercegovačke divizije činili nekadašnji pripadnici četničkih formacija iz istočne Hercegovine. Prema tome, možemo samo zamisliti s kakvim osjećajima mržnje su ti ljudi prelazili Neretvu i dolazili u ove krajeve. Uostalom postoji i jedna njihova zabilježena pjesma, vrlo ružna na račun Hrvata, a zabilježena je opet u jednom komunističko-partizanskom dokumentu. Pripadnici te 29. divizije su pjevali da će svaka jama na ovoj strani biti puna Hrvata. To su tada kritizirali neki politički komesari iz dalmatinskih jedinica, ističe Šarac.

On dodaje kako se iz svega toga moglo naslutiti kakav će biti odnos te nadolazeće vojske prema ovdašnjem, mahom hrvatskom narodu.
To se odmah pokazalo. Odmah su organizirali prijeke sudove u Ljubuškom. Prijeki sudovi su radili gotovo u tjednom ritmu. U vojnom arhivu u Beogradu sam pronašao popise Ljubušaka koji su pogubljeni radom tih prijekih sudova. Pronašao sam tri takva dokumenta s popisima od po desetak ljudi. Nadalje, ta vojska pokazivala je svakim danom da se ponašaju kao okupacijska sila, time što su nasilno uzimali ljudima hranu i stoku. U nekim krajevima su zabilježeni čak i slučajevi silovanja. Ja sve ovo govorim prema podacima iz partizanskih dokumenata. To je jako važno, ističe Šarac.

On navodi kako se i hrvatski puk odnosio prema toj vojsci kao prema tuđoj okupacijskoj sili.
Čim su čuli prve vijesti o tome da partizanske postrojbe prelaze Neretvu i dolaze ovamo, ovdašnji svijet je išao u zbjegove. Bježali su pred njima. Drugi dokaz za nelojalnost ovdašnjeg puka prema partizanskoj vojsci je bio potkraj siječnja 1941. kada se dogodio onaj ustaško-domobranski protuudar od linije Široki Brijeg-Mostar. U ta tri dana su ustaško-domobranske postrojbe potisnule partizane sve do hercegovačko-dalmatinske granice i jedan njemački oficir (jer su i njemačke postrojbe sudjelovale u tom protuudaru) je zabilježio s čudjenjem kako je taj zapadno-hercegovački svijet s oduševljenjem pozdravio tu vojnu akciju. Čak su i Nijemce častili vinom, kruhom i suhim mesom. Dakle, taj narod je pokazao od prvog dana dolaska partizana na ove prostore da tu vojsku ne osjeća kao narodno-oslobodilačku vojsku kako se ona službeno htjela nazivati i kako se nazivala, objašnjava Šarac.

On dodaje kako je partizanski protuudar koji je uslijedio početkom veljače bio užasan i brutalan.
Tada počinju masovna stradanja ovdašnjih civila, od ovog pojasa dalmatinsko-hercegovačke granice pa prema sjeveru. Civilno stanovništvo koje nije uspjelo pobjeći u sjevernije krajeve je stradavalo, osobito muška populacija. U tom ciklusu masovnog ubijanja stradavali su i civili, ali i franjevci. Tada se dogodio onaj veliki zločin nad franjevcima na Širokom Brijegu, a tjedan dana kasnije i zločin u Franjevačkom samostanu u Mostaru. Sve te zločine treba promatrati u tom kontekstu. Treba imati na umu da su se ovi masovni zločini nad franjevcima i civilima dogodili prije Bleiburga i prije križnih puteva. To je nekako u historiografskoj literaturi ostalo u zapećku, zaključuje Šarac.

Inače, knjiga "Metastaze jedne revolucije je drugi dio Šarčeve planirane trilogije.

Si noćnje predstavljanje u Ljubuškom je održano u suorganizaciji Hrvatske kulturne zajednice Troplet, HKD Napredak, podružnice Ljubuški, te uz potporu gradonačelnika Grada Ljubuškoga.