Dodaj komentar

Nije ovo zemlja za koju smo se borili, kažu mnogi. Čitajući posljednjih mjeseci o sumnjivo stečenim nekretninama ministara, pravi su Hrvati gorko razočarani. Drugačije su oni to zamišljali devedeset prve, druge. Oni su vjerovali u zemlju poštenih, marljivih i skromnih, koji žive od svoga rada i prije bi umrli nego uzeli štogod tuđe. To su nekad bile autentične hrvatske vrijednosti, kukaju domoljubi. Dovraga, psuju, kako se to izvitoperilo?

Takva smiješna zabluda živi u našem narodu, takva glupa djetinjasta laž, takav moralni kič, da je rat bio vrijeme nevinosti, da smo tada bili bolji, časniji, plemenitiji, uzvišeniji. Objektivno, ratna stvarnost nije mogla biti različitija od toga. Nađite novine iz devedeset prve. Ljudi su bili gori, kako su ljudi u takvim okolnostima i inače gori, otimaju tuđe otvoreno i drsko, s bezobzirnošću i neumjerenošću na koju se mirnim godinama nikad ne bi osmjelili. To je, napokon, sama srž rata. Ne samo u nas. Od zore čovječanstva do dana današnjeg zbog toga muškarci uzimaju oružje u ruke, jer su se polakomili za nečijom zemljom, kravama, ljetinom i ženama. Tko bi ikad ratovao da nije nakanio ugrabiti nešto što nije njegovo?

Sumnjive nekretnine Gorana Marića, Tomislava Tolušića i Lovre Kuščevića besprijekorno se uklapaju u tu tradiciju. Pamtite li kako je Franjo Tuđman u proljeće devedeset druge za beznačajne pare kupio nacionaliziranu židovsku vilu u Nazorovoj ulici, ili kako je Vladimir Šeks uselio u prostran stran u Bogovićevoj, u centru glavnoga grada - to je, drage moje Hrvatice i dragi Hrvati, otpočetka bilo ono za što smo se borili.

To je, vidite, domoljublje, to su autentične hrvatske vrijednosti, a ne tlapnje o zemlji poštenih, marljivih i skromnih, koji žive od svoga rada i prije bi umrli nego uzeli štogod tuđe. Istina, da ne griješimo dušu, u ratu je poginulo i mnogo idealista, mladića čistog srca, koji su ne žudeći ni za čime materijalnim uzeli kalašnjikov i pali presječeni rafalom na Trpinjskoj cesti u Vukovaru, ili od minobacačke granate u kršu kod Knina, ili izdahnuli u ambulantnim kolima na putu do Gospića, nakon što su ih vjerni drugovi satima ranjene nosili iz nekog velebitskog klanca. Neka je vječna slava i hvala njihovoj plemenitoj i uzvišenoj žrtvi.

Ali, oprostite, kako je to završilo? Nizovima praznih kuća u Vukovaru, prozorima zakovanim daskama u Gospiću, semaforima koji svijetle ni za koga nad pustim i tihim kninskim ulicama. Poželite li se naseliti u nekome od takozvanih gradova heroja, zapanjujuće je jeftino. Nećete, istina, imati od čega živjeti, vozit ćete pola sata do najbliže ambulante, vrtića i trgovačkog centra, ali kuću možete dobiti za kikiriki. Tri za groš. S izuzetkom Dubrovnika i Konavala, gdje god je bio rat, gdje je devedeset prve najviše krvi palo, nekretnine su najpovoljnije.

Pa, recite, zar to nije bogu za plakati, da je netko poginuo za petsto eura po kvadratu?

-to-je-drage-moje-hrvatice