Dodaj komentar

Kad netko blizak umre, pogotovo prijatelj, ne pamti se njegovo bogatstvo, građanski status ili društvena moć, pamte se samo njegove osobine i najbolja svojstva. Također ne pronalazi se recept za dostojanstven život u knjigama ili predavanjima, u velikih riječima.

Za sve nas koji pripadamo mlađem naraštaju političke emigracije možemo sa sigurnošću reći da je odlaskom s ovog svijeta pukovnika Nede Vegara prestalo kucati jedno veliko hrvatsko srce.

Za one koji su ga poznavali, bio je uzor ljudske dobrote i topline, skromnosti i poniznosti, odlučnosti i borbenosti, ne samo kao čovjek već i kao hrvatski revolucionar. Unatoč svih udbaških spletkarenja pa i emigrantskih raskola, znao je ostati nepokolebljiv i dosljedan u svojim osobnim i političkim stavovima, a ujedno (što je rijetkost) biti iznad ljudskih taština i osobnih animoziteta koji dan danas ostaju rak-rana u svim zajedničkim nacionalnim pothvatima.

U mnogim susretima diljem Europe, kada Hrvatska još nije nije bila samostalna i kada je teško bilo biti hrvatski revolucionar po ulicama Pariza, Londona, New Yorka, Rima ili Melbournea kod njega sam pronašao nadahnuće, neiscrpnu snagu za nastavak zajedničke borbe. Moglo bi se reći kako je Nedin životni put bio zapečaćen u dva navrata sa dva događaja: prvo kao mladić i svjedok Bugojanske akcije Hrvatskog revolucionarnog Bratstva zbog koje je bio progonjen, a drugo sa povratkom u Hrvatskom 90-tih kao vojnik-ratnik. Nije ni čudo da je do kraja svog života dijelio i aktivno proživljavao iste ideale revolucionarnog bratstva: požrtvovnost, poniznost, odanost, vjera i čast, osobine koje je prenosio unutar Hrvatske vojske.

Rođen je 1952. godine u Vašarovićima kod Ljubuškog, a njegov će život maloljetnika brzo biti obilježen tzv. Bugojanskom akcijom jer je njegov o brat Pave Vegar bio jedan od vođa Skupine Fenix '72. Zbog toga se već kao mladić suočio s progonom jugoslavenskih tajnih službi te je bio prinuđen otići u inozemstvo. U Njemačkoj se angažira kao istaknuti član HRB-a i Hrvatske mladeži Uzdanice, te u više navrata boravi u njemačkim zatvorima zbog "subverzivnih aktivnosti protiv Jugoslavije". Zbog svog idealizma i odanosti hrvatskoj oslobodilačkoj borbi postaje jedan od užih suradnika i povjerenik Brune Bušića. U Domovinu se vratio sredinom 1991, odmah pristupio ZNG-u, te prolazi sva ratišta u bojni Zrinski Frankopan i 4. Gardijskoj brigadi HV-a. Za sudjelovanje u Domovinskom ratu dobio je nekoliko odličja, među ostalima i Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazanu hrabrost u borbi i višestruko ranjavanje, a 2005. godine umirovljen je u činu pukovnika Hrvatske vojske.

Nedo Vegar i Bruno Bušić

"Moji ideali su ispunjeni jer je stvorena Hrvatska država. Ona je još uvijek daleko od mojih snova i očekivanja moga brata Pave i njegovih suboraca. Ali je takva kakva jest. Mi smo od prošlih hrvatskih naraštaja preuzeli žezlo borbe za samostalnu hrvatsku državu i mislim da smo tu povijesnu zadaću časno ispunili. Na sljedećim hrvatskim naraštajima je da se bore za njezino usavršavanje. Vjerujem da će i novi hrvatski naraštaji časno obaviti svoju dužnost kao što smo i mi obećavši našim precima" – riječi su Nede Vegara izrečene jednom prigodom o procesu stvaranja Hrvatske države.

Služenje nacionalnom idealu bila je kod Vegara zapravo tragična i časna sudbina, vojničko i kvazi-duhovno poslanstvo, čistih duša malih i siromašnih ljudi kao i putokaz mlađim naraštajima. Svi smo svjedoci burnih previranja 90-tih i treba ponekad stati i zapitati se što ostavljamo djeci i drugim naraštajima, posramiti se svih propusta, rovarenja, izdaja onih koji privatiziraju Hrvatsku državu u osobne svrhe i niske interese. U konačnici nitko neće pamtiti mešetare, spletkaroše, "ugledne i bogate građane", doušnike i konvertite, oportuniste i plaćenike, što će im biti možda najveća kazna.

Teško je bio dokučiti duge Nedine tišine i samozatajnost, a usuđujem se reći kako je u suštini, u dubini, bio jako religiozan u pravom smislu riječi. Uvjeren sam kako se Nedo dugo pripremao za smrt, odlazak s ovog svijeta, bez žaljenja, gorčine, i velikih nedoumica. "Malograđanin očekuje mirovinu dok se kršćanin sprema na smrt i uskrsnuće" rekao francuski književnik Charles Peguy. Znao je i reći koliko su apsurdna i prolazna sva bogatstva ovozemaljskog života u odnosu na vječnost. Nikada nije tražio slavu i otišao je onako kakao je došao i živio, u tišini i samozatajnosti. Prestao je život hrabrog čovjeka a njegova iskra goriti će vječno, tamo gore na prijestolima nevidljive vojske , malih i običnih ljudi, težaka, radnika, seljaka, prosjaka i marginalaca, onih koji nisu imali što izgubiti i stvarali ovu državu u rovovima, korak po korak, pedalj po pedalj zemlje, a ništa nisu tražili za uzvrat.