Ne treba se začuditi i štafeti za voljenog Dragana

HDZ-e,već dva i pol desetljeća isijava uski apsolutizam koji, koheziran sa svim ostalim institucijama u njihovom vlasništvu, sada tvori ujedinjeni sustav, u kojem mi ostali počinjemo evoluirati unazad, prema svom najbližem rođaku u životinjskom svijetu. Valjda nećemo skakati s grane na granu, kada se Dragan Čović opet postavi na novi mandat čelnika najdestruktivnije organizacije, koja je ikada vladala ovom našom zemljom.

Više nema nikakve sumnje u Čovićevu opsesiju vlastitom karizmatskom liturgijom, u zajednici koja mu svojim idiotskim poltronizmom sklada himnu doživotnog vođe. Sada nakon ratnog i poratnog egzodusa Hrvatskog naroda, on bez većih problema može zadovoljiti prohtjeve površnog zadovoljstva onolikog dijela preostalih Hrvata, koliki mu je dovoljan, da premaši vremensku vladavinu i svog idola Josipa Broza. Doduše u mikro prostoru koji je njemu posve dovoljan.

Čović se kompletirao. Sada kontrolira pravosuđe, crkvu, sustav obrazovanja, medije, javna poduzeća, intelektualne krugove, zdravstvo, kulturu, policiju, švercere, dilere, prostitutke, banke, trezore... skoro sve, ali ne baš sve.

Takav način simultanog stavljanja sebe u prvi plan dovodi do onog najgoreg sveopćeg monopola, kao sigurnog uzroka stradavanja zajednice, koje se dešava svakodnevno usprkos činjenici da je HDZ-e u "našem svijetu"s unutarnje strane i da gledamo u lice njihovih grijeha i tamnih strana.
Sada je posve jasno da ta mafija neće niti prožvakati a kamoli pojesti i probaviti svoje grijehe, što bi bilo barem u skladu s tradicionalnim crkvenim naukom, a obred pokajanja i antiseptičkog preispitivanja svoje odgovornosti za nestanak Hrvata, ne pada im na pamet.

Oni će ići do kraja, do završnog scenarija sindroma Causescu.

Možda je sada vrijeme za kakvu takvu analizu fenomena dezintegrirane političke svijesti koja je prožeta sa nihilističkim, shizoidnim i autističkim crtama, te kao takva i izrađa HDZ-ove likove, a koja bi predstavljala barem malo zdrave drskosti, u malom otporu ovoj užasnoj političkoj učmalosti, koja nas polako i sigurno istrijebljuje.

Nakon zadnjeg rata očekivali smo stvaranje društva vrijednosti, jasnoće i savjesnosti. Mi smo tada,prije dvadeset godina, zemlju dali onima koji su još tu, koji je još "dizajniraju", onima koji ne kane prestati s tom igrom.

Ako mu mladi visokoobrazovani čovjek, da bi preživio, mora emigrirati u germanske zemlje i raditi ono što tamnošnji ljudi neće, onda ta politička groteska, ako ima i mrvicu odgovornosti, valjda treba odstupiti s priznanjem da nezna i nemože.
Ako mu umirovljenici svojom mirovinom mogu živjeti samo pet dana u mjesecu, onda ta zla kreatura, valjda treba otići u p.m.
Ako nakon svih tih godina nije izdefinirao i postavio stvarni položaj jednakopravnosti svog naroda,onda bi ta spodoba trebala odletjeti.
Ako je u potpunosti propala ekonomija ovog naroda onda bi...
A on je jedini kandidat?!

Trajanje Dragana Čovića i HDZ-a je zapanjujući fenomen. Glavna refleksija njihovog trajanja, nažalost,je naše nestajanje. Suština boljeg života jednog društva je promjena onog što ne donosi dobre rezultate. Promjene u vlasti jesu zaštitni mehanizam, svojevrsni oklop koji štiti razvoj društva i koji ga štiti od svakog oblika raspadanja. Narod koji odabire promjenu,odabire i razvoj. Narod koji ne mijenja ono što se pokazalo lošim, odabire smrt.

Život bez promjena je život u jednom smijeru, bez ičeg novog.

Prije nego su postali HDZ-eovci, komunisti su gajili tkz. "sustav bubnja", a koji je funkcionirao po principu doživotne vlasti s promjenama pozicija. Poput kuglica Suzane Mančić,s vremena na vrijeme, bi se izvlačili isti likovi i raspoređivali po mjestima gdje nisu bili do tada.

Tako funkcioniraju i danas. Oni i njihovi potomci.

Ne treba se začuditi i štafeti za voljenog Dragana. Neće zahtijevati veliku trku, tek po ZHŽ, s predajom u Ljutom Docu.