Došašće u Hercegovini 2016. - Propovijed za kršćanske temelje našeg života

Danas započinjemo novu liturgijsku godinu, započinjemo pripravu za Božić. Očekujemo nježne, fine, odlomke Sv. Pisma, koji nam dočaravaju taj lijepi i dragi dan, dan Djeteta, Marije, anđela, radosti…

A ono, dobismo sasvim drugačije odlomke: Crkva nas, ipak, podsjeća na još jedan Isusov dolazak, onaj pravi, drugi Njegov dolazak. Evanđelist Matej nas podsjeća da su Isusovi učenici pitali: kad će to biti, kad će ponovno doći, kakvi će znakovi popratiti  taj događaj…?

Isus im veli da će znaci bit, kao u dane Noine…

Apostoli su sigurno znali kako Stari zavjet opisuje te Noine dane… a mi se još sjećamo kako su nas učili na vjeronauku u onom čarobnom opisu Noine korablje (arkie - lađe), pa mi ništa nije bilo jasno… Stoga malo  zavrih u Knjigu postanka 6. poglavlje i nađoh: „Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji".

Reče Jahve: "Ljude, koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje - od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku, jer sam se pokajao što sam ih napravio."

Ali je Noa našao milost u očima Jahvinim. Ovo je povijest Noina: Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. Tri su se sina rodila Noi: Šem, Ham i Jafet. U očima Božjim, zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila - ta svako se biće na zemlji izopačilo -  reče Bog Noi: "Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; …"

Znademo da se Noa spasio… a na što je sve naišao, kakva je ismijavanja od svojih „susjeda“ doživio, kad je pravio arku… to možemo samo domišljati…

Hercegovina

Ja se pitam: kakve to veze ima sa nama danas u 21. stoljeću, nama u Hercegovini? Nama koji danas započinjemo pripravu za Božić 2016?

I otkrivalo mi se ovako:

1. slučaj - "mito i korupcija"

Dolazi mi mlađa osoba i kazuje da se u njezinu mjestu otvara jedna moderna trgovina, tuđeg porijekla, ali da će direktor biti neki „naš“ čovjek. Traže se i primaju radnici… predaju se „papiri“ tom budućem direktoru. I znate što je uz papire najvažnije? Uz papire treba u kuverti biti 10.000 KM! Ne uz molbu, ne uz papire, već kriomice se moraju dati. 10.000 KM! Tom nekakvom budućem direktoru, „čovjeku“ koji nije ni prstom maknuo da se ta trgovina otvori u nekom našem gradu.

Pitam se zna li vlasnik da mu već sada budući direktor tako zlo radi? Kaže mi da je to tako u svakom primanju na posao. U svakom državnom ili javnom poduzeću… Mito i korupcija!

Moj Bože, zar je to moguće!? Znači, svaki radnik ili radnica, koji će tu dobiti posao moraju otkinuti od djece, „od usta“ tolike novce. A kad će ih zaraditi? Pa tko ima tolike novce on ne mora niti raditi!

Možete li misliti koja je to zloća, koja je pokvarenost! Možda gora nego u Noino vrijeme.

2. slučaj - "kupljene diplome"

Stalno se priča i govori o privatnim školama…Znam da su privatne škole u svijetu vrlo cijenjene, da se u njima stiče veće znanje, da je disciplina na tim školama na većoj razini nego na onim „običnim“ - javnim… Znam da se te privatne škole plaćaju, ali da se znanjem iz tih škola mnogo lakše napreduje u većim spoznajama na fakultetima i svim drugim učilištima…

Kakve su te privatne škole u Hercegovini…? Ne znam, nikad u njih nisam povirivao… ali čujem da se diplome mogu dobiti, a da nisi ni povirio u školu. Mogu se kupiti! Znanje, stručnost…? Ma tko te pita!

Ja pitam vas djeco, vas koji svaki dan idete u školu: zašto idete u školu? Spavajte, uživajte, … što se mučite tolike godine? Pričekajte koju godinu pa neka vam onda roditelji kupe diplome i eto svega!

Kupljenim diplomama možete u sve poslove, još samo upis u stranku i gotovo… eto i posla! Nije li i ovo slično Noinom vremenu?

3. slučaj - "premlaćivanje dječaka"

Ovih zadnjih 40-ak dana u Hercegovini se bruji o slučaju premlaćivanja nekog maturanta… priče bruje, svi sve znaju, a nitko ništa ne zna! Eto, priča se da je sve skupa osveta tom prebijenom momku za nešto, što je vidio na nekakvoj maturalnoj ekskurziji (zabavi), o nekakvoj drogi i ružnim posljedicama te droge na toj zabavi… Znaju to i ravnatelj gimnazije i profesori, koji su bili prisutni i odgovorni za taj događaj… ali sad svi šute.

Šute i sudionici te nesretne večeri kad se sve skupa s tim momkom dogodilo… šute i roditelji, koji su namakli alkohol, šuti policija, koja je nekakav uviđaj obavljala, šuti pravosuđe, šuti javni tužitelj…

Bojim se da će sve ostati neriješeno i kao i dosada s brojnim drugim slučajevima… Sjetimo se samo pok. Lutka Pavlovića, Blaža Kraljevića i njegove pratnje, kažu da je u jednom našem općinskom mjestu bilo još takvi slučajeva: neki Grbavac, Osmić, majka neke starije poštarice…

Šta mislite je li ovakvih slučajeva bilo u Noino vrijeme…?

Policija

A pitam se: ako učimo i od civiliziranog svijeta nešto prihvaćamo zašto ne prihvatimo npr. ovo: U Izraelu je sigurno, a kažu da je i u Njemačkoj: svaki čovjek surađuje s policijom i da prijavljuje svaki slučaj… mi smo se, prije, u onom sustavu bojali policije, i svaki njihov suradnik smatran je izdajnikom svoga naroda…

Ej, ali danas je naša policija, nije više tuđa… s njima moramo surađivati, pomagati im… da otkriju i kazne zlo, a nas zaštite.

Razmišljanje o Riječi Božjoj

Razmišljajući dalje o Riječi Božjoj ove nedjelje, riječi sv. Pavla pogodile su me kao grom:

Poslanica Rimljanima 13  11-14       

"Vrijeme je već da se oda sna prenemo, jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.“

Ne misli Pavao na Zornice, ne misli niti na naš drijem poslije ručka ili umornog dana…

Siguran sam da je svima nama prepustio da se zamislimo i sjetimo u čemu danas drijemamo, u čemu smo u tami, koja su naša djela tame…svatko upire prstom u nekog drugog, uvijek je netko drugi kriv…

Ja upirem prstom u se! Stariji sam svećenik, svećenik sam iz vremena komunizma, navikao sam na razna šikaniranja onoga sistema … silno sam se radovao promjeni i dolasku naše vlasti, hrvatske, katoličke vlasti. Koja sve i svakoga poštuje, ali svoje čuva, i živi! Svoja načela utemeljena na moralu, na ljubavi i principu "ljubi bližnjeg kao samog sebe“…

I nakon 25 godina nadanja, čekanja… razočarao sam se! Slijepo sam vjerovao u našu vlast, i potpuno sam oslijepio od mraka!

Da možda meni Pavao ne viče: vrijeme je da se od sna preneš! Odloži tu tamu, iziđi na svjetlo!

Ovo došašće mi mora biti priprema za pravi Božić! Moram sebi zadati zadatak, ne obećanje već zadatak: tražim istinu, idem na svjetlo! Predlažem i vama, poštovani vjernici isti zadatak! Iziđite na svjetlo prepustite se Isusu i Njemu recite da želite i Njemu obećajte da ćete slijediti Njegovo svjetlo! Unatoč tami koja nas okružuje!

I na kraju nešto ipak nježno:

Tojstol - Postolar Martin

Stari postolar, pošten, umrla mu žena i dvoje djece… Radi, i moli… Svaku večer čita Bibliju… u istoj sobi kuha, jede, radi i spava… Jedne večeri sanja da čita Bibliju i to da mu sam Isus govori da će možda sutra navratiti…

Martin već od jutra pomalo radi i pogledava kroz prozor…

Primijeti  jednog starca, čisti snig, umoran, smrznut… „Navrati na čaj“… Martin i dalje pogledava… čekaš li nekoga, pita stari čovjek… Martin mu ispriča sve što je sanjao… ali kad je spomenuo Isusa, on samo odmahne glavom i ode…

Martin ugleda jednu mlađu ženu s djetetom, skupila se nad dijete, nema dovoljno odjeće, … "Navrati na nešto toplo“ i nju Martin zove… žena prepozna dobrotu Martinovu i navrati… On izvadi iz ormara male cipele koje je davno napravio, bile su baš drage… mlika, kruha, njoj kaput svoje pok. žene, dade joj i novca da djetetu kupi hrane… ispriča joj što je sanjao… i ona ode..

Martin i dalje čeka… ugleda neku ženu, koja prodaje jabuke, a neki joj dječak ukrao jabuku… ona viče, Martin izlazi plati joj jabuku, malom još kupi nekoliko jabuka… i oni odoše…

Već se mrači, Martin tužan, nema Isusa… Vrijeme mu da čita Bibliju i moli…

Malo tužno zaključuje da je baš sve ono noćas samo sanjao… kad iz mraka čuje glas: "Martine, ono sam bio ja! I onaj starac što čisti snig, i ona žena s djetetom, i ono njezino dijete i onaj mali što krade jabuke, i ona baba što je vikala…"

Poštovana braćo, želim vam da ne sanjate Isusa, već da ga baš prepoznate ovoga došašća!