Šator u Domovini

Tko nas tjera u ograničeno razumijevanje života? Valjda oni, koji su toliko ograničeni, i koji pate od fobičnih spoznaja samih sebe i svojih grijeha. Vrijeme zakonomjerno razotkriva i ništa se ne može zataškati čovjeku, a kamoli bogu.

Čovjek mora imati svoju vlastitu religiju kojom ublažava dogmatske boli i pomoću koje se ohrabruje mijenjati sebe, a kada mijenja sebe čovjek mijenja svijet čineći ga šarolikijim i boljim. Crpivši povijesnu životnu građu svijeta, uvjeravamo se koliko je zla prisilna misaona monolitnost, a ipak se i dalje strašljivo vozimo istom konvertitskom cestom. Ispada da je naša jedina sreća u tome što to sve kratko traje i da svoje zablude, strahove, kukavičluke, štafetno predajemo nasljednicima koji u nama ne nađu uzore, kao što ni mi nismo našli u svojim prethodnicima. Vraga je pametno strpljivo podnositi stvari koje "ne možemo mijenjati". Ta teza je dio kukavičke molitve, a njena primjena je izobličila i čovjeka i svijet i ide u prilog zlim i opakim. Po njoj, nikada nećemo stvoriti domovinu koju ćemo grliti jer ona grli nas. Zapravo ćemo je (krvlju) stvoriti a onda prepustiti mafiji da je raspoređuje po svojim mjerilima.

Imati svoju domovinu, znači imati pravo na svoj dio sveopćeg zaštićenog života u domovinskim skutima i okvirima koje taj život štite. To je uzajamni odnos odgovornosti i obveza, koji prerasta u religiju. Onoliko koliko ljudi prepoznaju svoju domovinu, toliko i domavina prepozna njih.

Trenutak kada se vjera u svoju domovinu pretvara u ogorčenje državnim aparatom koji ju zloupotrebljava, je onaj trenutak kada čovjek mora buntovno reagirati i nema sumnje da je to osnovni imperativ kojim se ona čuva. Sve drugo je izdaja i kukavičluk.

Svaka domovina je stvorena najvećom mogućom cijenom, ljudskim žrtvama i to je sasvim dovoljan razlog da je nijedan čovjek ne može smatrati besmislenom, dok državu itekako može. Stoga ona ne smije biti prostor u kojem jači gutaju slabije nego mjesto u kojem se ne treba bojati, jer je to mjesto naše domovine.

Ako država bezrazložno odbaci svog čovjeka, a drugi na to ne reagiraju onda je u pitanju cijeli mentalni sklop kojim je određen odnos prema domovini i on je nesumnjivo u pogrešnom poimanju domovinskog razumijevanja. Ipak je temeljni dio kulture našeg življenja naša obitelj ali odmah potom domovina, čiji je koncept djelovanja prema čovjeku, zapravo posve jednostavan.

To je koncept uzimanja i davanja, koji ne mora biti nimalo utopijski ideal nego stvarni mehanizam koji djeluje,svakodnevno,ovdje i sada. Postoji i djeluje radi i za čovjeka.

Je li naš glavni problem što previše mirno čekamo da nam se domovina, kao takva, posloži sama od sebe?

Domovina u kojoj se otvara sve više pučkih kuhinja, u kojoj se neprestano povećava aktivnost crvenog križa, socijalnih ustanova,humanitarnih organizacija, donatorskih manifestacija... je propali koncept željene i zaslužene temeljne kulture življenja njenog čovjeka.

Dapače takva domovina je izdana i opljačkana od ljudi, njenih sinova i kćeri.

Traže li prosvjednici u Savskoj traže, da se oni koji domovinske-državne mehanizme drže u svojim rukama, napokon, počmu brinuti za čovjeka, a samim time i za čovjeka? Imaju li pravo na to? Djeluju li po političkim motivima neke stranke? Sada to više nije nimalo važno, jer se prosvijed pretvorio u pokazatelje mogućnosti prkosnog i izdržljivog načina kontrole onih koji, trenutno, domovinu "drže". Eto, može se i to.

A to, samo iz razloga što im je to dužnost i posao, za koji su dobro i redovno plaćeni.

Ljudi iz domovine su ih birali sa ciljem da oni predstavljaju način ponašanja svih ostalih, da bi im domovina bilo to željeno ugodno mjesto. Međutim kao i ostali vlastodršci, u cijeloj povijesti, oni su iznevjerili, stvorivši od domovine mjesto u kojem se ne vodi briga o čovjeku. I kakvo se onda strpljenje od tih ljudi može očekivati. Što će oni dočekati ako mirno i šutke čekaju? Prije bi se moglo reći da se kod tih prosvjednika ispoljava jedno prošireno razumijevanje o domovini i njenoj ulozi u njihovim i našim životima.

Nisu li ti ljudi uvidjeli onu najveću opasnost u koju domovina može upasti; kaotičnost koja se ispoljava kroz bezosjećajnost prema onima, koji su na bilo koji način nemoćni, uživati svoj djelić svoje domovine?

Kaotičnost koja je uništila njihovu susjednu domovinu.

Možda ove novije Hrvatske "pojave",kao što su "Orah", Živi zid", Petrov i ostali neovisni momci, ohrabruju iako zasada djeluju "donkihotovski", ali djeluju protiv političkih, bankarskih, zagađivačkih mafija.

Želim ih shvatiti kao nosioce proširenog saznanja i sjedinjavanja s novim informacijama o prodaji i predaji domovine.

Jedine njihove domovine.

A mi ovdje? Što i koga ćemo mi čekati? Izbore,da nam oni daju po pedeset maraka a mi njima domovinu.