Tko je onda najveći grobar Bosne i Hercegovine?

Nemože se skrpati kompliciranija država od ove. Pa kada je to već urađeno, onda ova zemlja mora nužno, svoju unutarnju politiku svoditi na projekciju osiguranja, prvenstveno mira i kakve takve međunacionalne pravde. No ona u međuvremenu niti je imala, niti nema namjeru da liječi ratne rane, stabilizira unutarnje nacionalne odnose i postavlja temelje za plansku obnovu. Politika ove zemlje, je uz nekoliko izuzetaka,ili amaterska ili zlonamjerna... ili oboje.

Kao takva je u, tom vremenu i cijelom obimu, njegovala proces dezintegracije stvarajući stanja i odnose nemira, nesigurnosti i neravnopravnosti, što je zemlju gurnulo u još dublju zaostalost. Britansko-Njemačka inicijativa je ponuda poput političkog reanimatorskog inkubatora za ovo Daytonsko izgladnjelo, izranjavano nedonošče.

Željko Komšić je jedan od likova koji, na ovoj jadnoj političkoj sceni, igra važniju ulogu u procesu njenog raspadanja.

Stari narod je imao uzrečicu: "što se nakrivilo,neka padne". Lako, što će to nakrivljeno pasti, ali će pasti opet uz prolijevanje sirotinjske krvi.

Država Bosna i Hercegovina je nakrivljena od postanka, a mnogi se u njoj opasno zabavljaju. Komšić je jedan od njih. Svatko ovdje zna osnovne principe i srž njenog ustroja, da nema majorizacije, preglasavanja, izbornih zloupotreba, korištenja demografskih matematičko-političkih podvala...

Komšić je sam pristao biti podložan Lagumdžijinoj manipulaciji, da bi i sam mogao manipulirati svojim okružjem, pristajući tako, suludo i lakomisleno, biti upotrijebljen da bi, jednom, i on mogao upotrebljavati druge.

U ovom vremenu Komšić bi se trebao lupati po glavi, sagledavajući vremenski odmak od dana kada je uvučen u igru lažne socijaldemokracije, građanskog koncepta znanstvene fantastike i unitarizma iz neke zone sumraka. Ali ne lezi vraže, njemu je i dalje zabavno i on i dalje priča istu priču. Krajnost do koje je otišao kako bi izbjegao odgovornost za ono što je učinio, dva puta zaredom, je apsurdna. Kada je prihvatio Lagumdžijin nagovor za kandidaturu Hrvatskog člana predsjedništva, ušao je u sferu tkz "bijele laži", tako što je izostavio (najvažniji) dio istine da je kroz nedovoljno definiran izborni zakon uzeo ono što mu ne pripada i tako se gadno narugao Hrvatskom narodu. Ta bijela laž nikako ne može biti prihvatljiva, a pogotovo kada izravno ugrožava i sami mir među narodima. Dapače,Komšić je zagrlio i samog ratnog jahača BiH apokalipse, a da taj politički žutokljunac nije možda to niti znao. U toj svojoj blesavosti, imao je daleko više sreće nego pameti. Sreće,jer je taj čin koristio Draganu Čoviću, pa se skoro da i nije nešto žestoko, sem gunđanja, niti pobunio.

Na taj način Komšić je omogućio HDZ-u takav komoditet, da bolji potez i sami nebi osmislili. Što bi dakle Dragan Čović odgovarao za bilo što i bilo kome, kada njegovu stranku izigravaju, kradu, takvi unitaristički politički mediokriteti?

I dok se u središtima drugih Bošnjačkih opcija dao primijetiti osjećaj za političku stvarnost i realnost, Lagumdžija tog konja upreže u novi četverogodišnji ciklus političke međunacionalne destabilizacije s opasnim fantazijama o koncentričnom multietničkom refleksijom lažne socijaldemokracije i to u demografske prostore koji se istog užasavaju. Bijaše to ideja misije, koja je po svojoj fantaziji, ravna ideji masovnog naseljavanja Marsa sustavom teleportacije. Naravno to je značilo nove četiri godine HDZ-eovog kobajagi žala za svojim članom predsjedništva, a u biti novi alibi da rade sve što zažele, u svojim feudima.

Tko je onda najveći grobar Bosne i Hercegovine?

Od te izborne kretenizacijie u Lagumdžijinoj režiji, itekako se okoristio i Milorad Dodik, koji je dobio dodatni vjetar u leđa na strpljivom putu u secesionizam svoje genocidne države. Tako se i stvaralo savezništvo Dodik-Čović, koje je po logici odgovora na izbornu manipulaciju SDP-a, stvorilo čekić i nakovanj za Bošnjačku politiku, a koja je na zadnjim izborima imala, dosada, najsuženiji prostor za prebacivanje krivnje zbog državne nefunkcionalnosti.
Dakle Komšić, svojim političkim amaterizmom,sada najviše ugrožava Bošnjački narod, ako se on uopće može još i više ugroziti.

Etno politika je najosijetljiviji oblik politike i mogu je voditi samo vrhunski, iskusni, izobraženi političari, koji svojim političkim senzibilitetom osijećaju bilo svih etno problema. Lagumdžija je krenuo upravo obrnuto, pokušavajući podvaliti klasičnu političku ideološku podjelu, kao da ima već odavno riješena nacionalna pitanja i stoljetno stabilnu državu. Je li se tu radilo o naivnosti i dobrim socijaldemokratskim namjerama?

Nikako.

Zlatko je od samog početka bio osobno, interesno politički proračunat i svjestan kako kreće u vrlo opasnu igru, bez obzira što je bio štićen visokim predstavnicima i liderima Europske ljevice. Koristeći mladog, nadobudnog političkog poletarca u liku Željka Komšića i čudesno olako uzimanje pozicija koje bi, ako ne po ustavnim odredbama, onda bar po Daytonskom "Gentlman's agreement", pripadale Hrvatskom dijelu izbornog etno legitimiteta, Zlatko je trajao desetljeće!?

Kako je to uopće bilo moguće!?

Kada je već prvi put instalirao Komšića, ovaj je morao shvatiti da predstavlja narod od kojeg je odnarođen i koji ga ustvari mrzi jer ima razlog da ga mrzi. Ipak ta politička narkomanija je očito bila isuviše komatozna da se Željko, više ikada skine.

Zlatko je otišao punih džepova, a ovaj još igra istu igru na svekoliku radost tandema Dodik-Čović. Možda većina njih poput Komšića ne žele shvatiti da ovdje rat nije završio nego je samo transformiran u drugi oblik. Rat traje i nakon Daytona i još je teži od onog, jer se ratuje protiv zle energije koja nas tako podmuklo i surovo preplavljuje, vrebajući onaj trenutak kada se stvore okolnosti za nova krvoprolića. A ovdje nitko nikoga nemože istrijebiti ili bilo kako ratno ili politički pobijediti. Naš izbor je posve jasan, možemo zajedno živjeti ili zajedno umrijeti. Ovaj rat je rat za toleranciju i razumijevanje teškoća u međunacionalnim odnosima. To zahtijeva izuzetno osjetljiv pristup politici s dozom vrhunske unutarnjo-političke diplomacije. Takvu sposobnost je ispoljilo samo nekoliko političara.

Lagumdžijin projekt isforsirane i falsificirane multietničke stranke, koja je trebala vratiti osjećaj melankolije za vremenima socijalne sigurnosti, bratstva i jedinstva, bijaše politički agresivan do mjere da su mnogi i povjerovali u njega. Ujedno je bio toliko destruktivan da je i ono malo sveukupnog međunacionalnog povjerenje vratio u devedesete. Komšić nastavlja sa šačicom Hrvata i hvatanjem pokojeg prijeko potrebnog Srbina vući tu istu opasnu matricu multietničke mašte.

Ma daj se makni čovječe! I ostavi tu političku bombu s čijim se osiguračem tako glupo igraš. Ostavi to, jer to nije za političku djecu! Nisi ti nekakav ekumenski orijentiran dobričak, koji sanja u carstvu nesvijesnog nego u stvarnom svijetu, a taj svijet je Bosna i Hercegovina, Srbi, Bošnjaci, Hrvati, nezaliječene ratne rane, strahovi, mržnje, napetosti, siromaštvo, prijeteće eskalacije svega i svačega... taj svijet je za Europski i Američki inkubator da najprije preživi, ako više može i teorijski preživjeti.

A ti se i dalje igraš!? Dok ti se ne razbije o glavu.