Bez izbora pred izbore

Opet izbori. Ponekad mi se čini kako nisu ni završili, igramo produžetke, pucaju se penali.

Uostalom više-manje ista lica na plakatima, za govornicama, u foteljama, u sjeni.

Poneko novoinstalirano lice, mlađe, istrenirano, zauzima mjesto, rijetki i stav, "stav" je mnogima ubrizgan u mozak još sa CJEPIVOM kako izgleda. I ti i takavi iči če po listama prvo kao broj, a onda će biti kao neko ime i najednom će neki takav postati stvarno netko i biti gradonačelnik, predsjednik Općinskog vijeća, ravnatelj ili župan i sl. Nitko mu više neće gledati u broj pa čak ni IQ.

Bit će ime, nekadašnji broj bez stava. Moguće i bez savjesti.

Kakav to profil ljudi uopće imamo u vlasti, u odborima, upravama?

Kakav smo narod postali?

Želim prije nastavka prenijeti neke definicije iz kojih se može puno zaključiti. Citiram:

Psihopat i sociopat ne mogu suosjećati s drugim ljudima. Oni nemaju sposobnost staviti se na mjesto druge osobe i pokušati shvatiti kako se ta osoba osjeća. Netko tko pati od ovakvog poremećaja ličnosti, druge osobe promatra kao objekte koje može iskoristiti za svoje dobro.

Dalje:

Ključna razlika između psihopata i sociopata je prisutnost savjesti, onog unutarnjeg glasa koji osobi govori radi li nešto što ne bi trebala.

Psihopat nema savjest. Ako će vam psihopat lagati, neće osjećati nikakvu moralnu nelagodu. Promatrat će druge i nakon nekog vremena će se uklopiti u svoju okolinu tako da ne bude otkriven.

Sociopat obično ima savjest, ali je ona jako slabo razvijena. Znat će da ono što radi nije prihvatljivo i osjećat će određenu razinu krivnje, ali ga to neće zaustaviti u njegovu naumu.

Mislim da bih se ovdje mogla već potpisati na kolumnu i spremati za izlazak na izbore, ali želim dodati još nešto. Osim da ja nemam više izbora.

Ja sam dugo ljude koji mi se obrate za pomoć pozivajući se na potrebu uzimala zdravo za gotovo i činila šta mogu po ljudski. Nisam išla sa mišlju da me hoće prevariti. Točnije trebali bi se ne usuduti takvo što jer znam i ja "udariti". Mislim da smo tako skoro svi išli na prve izbore. Tako su nas prevarili. Ono šta nisu mislili je da će sebe prevariti. Tj. da će ih stići šta su drugome činili, podmetali brojeve i imena i sada moraju birati bilo kojega sociopatu kako ne bi bilo koji psihopata bio izabran.

Osobno, mene su tako brojni uspjeli prevariti i oštetiti. Manipulatori. Neki od vas ste, sigurna sam, slično doživjeli. Bilo je pitanje pustiti sve i čupati se dalje ili goniti pa i sudom. "Sud je legalna metoda", reče jedan takav bez stava davno i pobjedi me na sudu iako je osobno naveo kako nije dužan prilikom odabira između kandidata za radno mjesto gledati na duljinu čekanja na birou niti na socijalni status prijavljenih na natječaj, pri čemu uopće nigdje nije navedeno da je moj socijalni status loš, već samo da sam supruga branitelja i majka petero, tada još maloljetne djece. Ali nek je on mene pokušao uvrijediti. Naravmo logično je bilo da mi treba možda posao prije nego onome koga je primio, sina stranačkog kolege, općinskog vijećnika...nisu HDZ-ovci. Oni to sve rade perfidnije. Skoro te uvjere kako si kriv što si se prijavio. Ali i to je dobro u odnosu kada te ošteti netko iz obitelji, a drugi se "ne buju mešali". Ali bi soli na ranu dodali. Ili "prijatelj" kome si od srca pomogao, a on te pregazi. Uglavnom imao je taj sociopata svoje mišljenje, pod zaštitom neke sutkinje psihopate.

Svejedno sociopat ili psihopat, sa ili bez savjesti, prevario te i amen. Ti se čupaj kako znaš, dok se taj baškari na tvome ili na nekom za takve osiguramom mjestu i prima tvoju plaću. Uzalud kmečiš to je moje, ili nisam kriv. Taj mrtvo hladno kaže: Nisam te primorao. Imao si izbor...mogao si mi ne pomagati ili pustiti mi sve bez borbe.

I ne mogu sada da se ne sjetim svoga, do ove godine, župnika. Kažem mu, davno, da nakon svega otpora od portira do suda i ministara da dobijem posao, idem u Njemačku raditi, a postoji radno mjesto za mene, eno tamo iza crkve, u gimnaziji, Na to on samo reče: Tvoj izbor.

Da, baš... moj izbor, moj izbor, moj preveliki izbor.

I tako nakon toga izbora više ne idem na izbore.

Ako je nakon svih izbora moj jedini izbor bio da moram poći od kuće u svijet u 45-toj godini života i ostaviti, između ostalih, sina od nepunih osam godina i ostale, makar privremeno. I ako je bio izbor ostaviti dom, koji mi, a to osjetim svaki put kada dođem, to ne može oprostiti, onda su za mene svi izbori završeni. Da me cijeli svijet razumije, a dom samo šuti svojim hladnim zidovima, nemam mir. I kupim mu ogrjeva i obilazim ga. Jok... Uzalud mu milujem zidove i ćošama pričam kako mi nitko nije rekao da ostanem, da ćemo naći neko rješenje, da ima i za mene tu mjesta, da će mi pomoći kao što ja volim pomagati kada mogu na vlastitu ßtetu nekada.

Uzalud u podrumu i suzu pustim govoreći mu kako nisam tako htjela, kako ga nisam napustila, već samo otišla da nas spasim. Barem temelje koje on grli. Pokazujem tegle prastare zimnice i meda koje su trebale biti davno potrošene uz smijeh i radost ukućana i dragih gostiju...

Šuti prazan podrum... nema krompira, nema kiselog kupusa, šipaka, jabuka, nema nove zimnice. Nema izbora...

Uđem u stan u prizemlju i dva kruha stavim na stol. Kao nekada. Neka kuća miriše... kruha mora biti! Neka lopov ima šta ukrasti!

Pa odem na kat i zagrlim dimnjak i dušu isplačem i molim ga da pamti i kaže nekad nekome zašto kuća nema krov... da je krov ukraden izborom nekoga drugoga ili uzimanjem onoga što je nas trebalo pripasti.

Ma lako i za krov. Zašto nema čeljadi? Čiji je to bio izbor? Koji izbori će biti bolji? Na koje izbore ćemo i mi iz kuće poći?

Ima li smisla izabrati povratak kada te mogu pet puta dnevno prevariti i u crno zaviti, krsteći se desnom dok lijevom nekog zaokružuju. Nekog psihopatu ili sociopata koji im, kad te prevare, pomaže da ne bude kriv već da okrive tebe i progone te i sude ti.

Zato nema ništa od izbora dok se ne natjera svakoga da radi kako treba i odgovara za urađeno. Sadašnji izbori su samo nepotreban trošak. A to se ne radi na izborima već borbom prsa u prsa. A to je teško jer su oni koji su se borili bilo u ratu ili takvom miru poniženi i rastjerani. Novi borci nisu još regrutirani niti zele ici u uzaludne borbe.

I evo još primjer tipičnog birača, osim onih po dužnosti. Plaćam jednom u jednoj trgovini dug nastao prije odlaska u Njemačku. Kažem prodavačici da pozdravi gazde i da im obavezno kaže da me nije sram što su me morali čekati, jer prije tog duga napravila sam im desetine tisuća maraka prometa. Valjda sam zaslužila mali kredit. Ona me prekide i kaže: Ma znam, šta ćeš, bila je bolest.

Da bolest u njenoj bolesnoj glavi. Rekoh joj onda da je dug od prije bolesti. Točno znam od kada, a zna i ona. Od nezakonitog otkaza mome suprugu bez opomene iz stalnog radnog odnosa i istjetivanja žene koja je bila pod najmom u jednom prostoru moga supruga od strane njegovog brata koji je od tada 14 godina prazan i trune. U trenu je nas sedmero ostalo bez ikakvih primanja. Najmlađe dijete imalo je šest mjeseci. Ne u Njemačkoj iz koje po mišljenju nekih sva zla svijeta dolaze, već u Širokom kršćanskom Brijegu. I nije se tada njih puno zapitalo šta je pogriješio gazda Ladislav, već šta li je sagriješio naš tada jedini hranitelj. Nije nitko povezao ni njegovu bolest s tada pretrpljenim šokovima i poniženjem. Kao što ne bi ni da smo pomrli od gladi.

Takve glave idu na izbore. Kao ta gospođa. Pa koga će tužna zaokružiti takvim razmišljanjem nego psihopatu ili sociopata. I eto vam izbora i izabranih. A onih drugih je puno manje. Zašto bi uostalom izabrani trebao ili mogao biti bolji od onih koji ga biraju? Naravno koji ne biraju izabrali su prihvatiti poraz i odslužiti kaznu.

A kazna je: nemaju više izbora.

Osim uvijek između dobra i zla. A ako zlo vlada ljudi su ga izabrali na nekim izborima, ne nužno na izborima vlasti...u kući, u selu, u državi, na svijetu nekim odabirom kod nekog izbora, mišlju, riječju, djrlom ili propustom.