Ne boj se Dado!

I ode čovjek tražiti istinu tamo gdje ona nije okamenjena. Teško je biti rob mnoštva ograničenja,čak iako si aktivni sluga božiji,a pogotovo ako ti se duhovna žeđ za spoznajom diže poput snažnog ždrala,visoko iznad bedemskih krutosti.

Fra Dado Milas se tako čudesno zaljubio u Krista, da je u sebi rasplamsao svu negovu ljubav i žar za čovjekom.

Zar je onda mogao teturati od prijekora do ruba i nazad. Nijedan misaoni čovjek ne može u takvoj gladnoj čeljusti ispoljavati sebe,tako dahtati i žudjeti, da okovan, izleti iznad učmale baruštine naše misaone konstante.

Egzibicionizam?Ne. Neracionalni bunt? Ne. Nekontrolirani bijes? Ne. Povrijeđeni ego... taština... sujeta... osvetoljubivost? Ne,ništa od toga.

Mislim da se naš mladi svećenik suprostavio, pomalo inkvizitorski, tvrdokornom stajalištu moralne i intelktualne superiornosti i to s moćnim oružjem istinske ljubavi kojom se prepoznaje i štuje identitet svakog čovjeka.

Tako je očito da fra Dado živi u Kristu, dočim tako osjeća, dijeli, sudjeluje i trpi i to je njegova oslobađajuća uronjenost i već ispunjena svrha njegovog poziva i misije.

Žar za bogom je žar za čovjekom, za svakim čovjekom... baš svakim. Što je tamo "unutar njihove jezgre", vidio, prepoznao i naslutio? Žar i brigu za odabrane?

A on je s oltara gledao mnogo naslijeđenog očaja, kušao gorčine naših obzorja i tako loše skrivenu jednostavnost manipulacije, s kojom oni iz prvih redova vrijeđaju oca, sina i duha svetog.

Vrijeđali su i fra Dadu, čovjeka koji očito ne htjede ostati u tom varljivom smiraju, dokolice, meda i zaglušujuće tišine kojom se održavaju sve kretenske vladavine. Čovjek je vidio jasnije mnoge križeve i žeđi, bolje uočio besmislice jer bijaše sučelice naspram nas koji ne želimo niti gledati. I vidje čovjek da on nije za križarski pohod, nego za pohod žara pravde i jednakosti, milosrđa i ljubavi, pohod po evanđeoskim zapisima.

Nije prihvatio trošenje tuđih života za živote predsjadnika i biskupa, jer eto, možda mu je i sami sv. Josip došapnuo:" da je život najbolje potrošen ako je potrošen za slabe i nemoćne".

Ssda, samo Dado, kao da odlazi u svoj trpki svijetovni put, nebi li raspleo svoje dosadašnje umilno-revolucionarne riječi od korova koji ih je brzo spleo da nebi izrasli u novu retoričko crkvenu snagu i zaprijetili izazvati lavinu nepoželjnih,rubnih misli.

Kuda će ga voditi ta nova, nepoznata staza?

S prkosom Kristovog žara, gdje god krene, već je tamo, jer će nakon svega biti vođen snažnim bljeskom.

Dali ga prepao zlokobni bljesak iz očiju infiltriranih koji mu narediše šutnju i odrediše mjesto Franjevačkog trećara? Baš kada je pokrenuo mlada srca s namjerom da ih diže prema duhovnoj radosti. E pa to je viši izbor koji dotiče uljeze u Hagiokraciji i zadatak o kojem je govorio sv Ante Padovanski: "naša uloga je:podići glas u korist onih bez glasa,raskinuti lance koji vežu slabe".

E Dado, Dado, tog (što si prepoznao) ne smijemo se bojati. Već odavno to ustajalo zlo je stiglo do nas i već se nazire da ono postaje zarđala olupina, zgrušana krv i pokidana paučina. Oduvijek to bijaše samo jedan oblik našeg bolesnog dijela bića, koji je možda i sam vrag.

Prepoznavanje zla je najveća teološka misija.

Koliko li je samo naš Dado prepoznao toga... ljudi koji mržnjom reagiraju na dobrotu, koji gase svaku svijetlost da bi nastavili orgijati u mraku, koji su spremni ugasiti svijetlost i vlastitoj djeci, samo da bi ostali na vlasti.

Najteža bol koju čovjek može doživjeti je bol samospoznaje.

Upravo se to sada dešava onima koji su "istjerali" fra Dadu.

Kod naših vlastodržaca se pojavila bolest samospoznaje, koja je očekivana jer se njihova svijesna volja u potpunosti razlikuje od... Božje volje.