Roditelji, gdje ste?

Zakon prirode. Majka uvijek brani svoju djecu, štiti ih od svih zala i nepogoda. Skriva krilom malena tjelešca od vjetra i kiše, skače na svakog predatora i liže malene do iznemoglosti kada ih nešto prepadne. Ne treba pritom zanemariti ni očinski instikt, on je taj koji je borac, fajter, štiti i majku i djecu, opskrbljuje, donosi i brine da ne fali ničega. Produžiti vrstu, lozu, krv svoju i DNK, to je "the name of the game".

Čovjek ima ljudske zakone, ali zakon prirode progovori iz njega uvijek kada nešto s ljudskim zakonima nije u redu. Od žučnih rasprava do fizičkog nasrtanja, sve to je dio one instiktivne žice u nama, iste one koja nas je održala, ali kojoj smo u jednom trenutku nadredili ljudske norme i zakone, jer se, je li, ipak imamo razlikovati od životinja. Bijes, žuč i fizički obračun nije prihvatljiv, jer ljudski zakon kaže kako nije to način da se obračunava. Zato postoje sudovi, tužitelji, organi gonjenja i organi sprovedbe pravde. Valjda.

Društvo odavno kaže kako ne računa na instikt. On je zaostatak, atavizam, baš kao i rep koji nam je u međuvremenu odumro. Ipak, znate kako su majke u ratovima kopale oči okupatorima u trenucima kada bi ovi uperili oružje u njihovu malenu čeljad, kako bi se tijelima bacale pred šmajsere i štitile tijela svoje djece, vjerojatno ste vidjeli kako majka u trenutku postaje lavica kada joj netko dirne potomke, a ni ocu nije mane...svako malo, u trenucima kada razum popusti pred nepravdom, pojavi se u nama onaj instikt, jači od svake norme, snažniji od svakog "nemoj" - i sposoban je brda valjati, brane rušiti, pomjerati rijeke iz korita.

Kada nas sustigne manjak pravde, kada ljudski zakoni počnu gutati prašinu pod nogama silnih i bezobzirnih, kada se sve ono što je godinama građeno počne ljuljati i kada konstrukcija nije više tu da štiti, nego da se sruči baš tebi na glavu, naizgled ni iz čega pojavljuje se instikt. Da, dragi moji, to je onaj osjećaj neopisive energije koja kurla negdje iznutra, nabija krv u glavu, osjećaj tupog bola u stomaku i čini davam udovi žele nešto pod hitno učiniti.

To je onaj osjećaj koji poziva da učinite nešto, jer su sve institucije oko vas to odbile uraditi. To je onaj iskonski zvjerski napad snage, životinjski instikt kojim imate zaštititi svoju obitelj, svoju djecu i sebe, na kraju krajeva, kojim štitite svoj DNK od vanjskog faktora koji mu želi nauditi. To je ono jače od vas. To je ono što se zove potrebom da se zadovolji pravda u jednom trenutku i ono što hoće najednom ispraviti stotine nepravdi nagomilanih u nizu tokom puno godina. To je ono kada izgubite sve veze s civilizacijom i u vama se probudi zvijer.

Dragi roditelji, svi vi koji ste neki dan potpuno razumjeli bijes jednog roditelja, koji je pisao o tome kako je umalo izgubio vlastito dijete na raskrižju na kojem semafori ne rade, a vozači(ce) ne mare, i sami znate kako bi se osjaćali da se to vama dogodilo. A mirno prolazite tuda tjednima i ne marite. Svi vi koji ovih dana ne znate hoće li vam dijete ići u vrtić, jer nitko ništa ne zna, ni što ni kako. Svi vi koji nemate pojma u koji razred i kako će vaš prvašić i tko će mu uopće biti razrednik. Svi vi koji ste ostavljeni na vjetrometini preporuka o početku školske godine. Sada znate kako je to, kakav je to osjećaj, ali ste i vi šutjeli preko ljeta.

Svi vi koji strahujete što se sve vašem čedu može dogoditi na putu od kuće do škole u gradu koji je mnoge ljudske zakone stavio na "pause". Svi vi koji trpite užase postmoderne u gradu u kojem cijena kvadrata stana ne odgovara kvaliteti života, u kojem se ne zna tko sve pije, ali se zna tko sve plaća... Dragi moji, ne znam što se iše čeka?

Gdje ste vi, lavovi i lavice, gdje ste kada treba riknuti i zaurlati za svoje mladunce? Gdje ste kada treba reći - dosta! Gdje ste vi, tigrovi i tigrice, kada treba pustiti kandže i grebati lažni sloj koji ovdje predstavlja znanje i moć, a koji ispod tog tankog sloja otkriva svu bijedu institucija? Gdje ste vi i gdje bacate uzalud taj svoj instikt kojim štitite svoju djecu?

Ne skočite li već danas, sutra ćete tužno jecati i skrivati suze kada vam djeca budu odlazila daleko odavde. Jer vi niste učinili ništa da im stvorite okvir za normalan život, okvir za budućnost, rast i razvoj, jer niste skočili na vrijeme, jer niste kao one majke koje su djecu štitile svojim tijelima i kopale oči sudbini, svoj instikt pretvorili u energičnu, ali ispravnu reakciju.

Kada im budete gledali u leđa, tom vašem DNK koji odlazi nastaviti niz u nekoj tuđinskoj zemlji, kada vam se bude kidalo srce od tuge, znajte da je to sve zbog vaše reakcije, koje nikad nije niti bilo. Znajte da je to zbog vašeg Mjauuuu, umjesto onoga Grooooarrr!

Ne probudite li iskonski bijes u sebi samima već danas, i ne usmjerite ga u pravom smjeru, sutra će vas, neiskorišten, pojesti iznutra. A tad će, je l', biti prekasno za sve.