Crni vrhovi 14 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja

Noć je na izmaku, žerava iz kamina još grije tijelo, crno vino otvara dušu, a pred očima stalno se lista neraskidiva knjiga ratnih uspomena!

Odlučili smo u takvom stanju, uz kamin i vino dočekat zoru. Po brata rano dolaze njegovi Tigrovi, odlaze negdje na hrvatska ratišta prema Kninu ili Vukovaru, pa se nećemo za dugo vidjeti. Ta nam je noć posebna prilika da se ispričamo, razmijenimo mišljenja i podijelimo uspomene iz ratnih dana. Tijekom noći načeli smo temu o razlogu rata s muslimanima, nije nam dugo trebalo da zaključimo kako obična tupa olovka u rukama nesavjesnih intelektualaca može proliti nevinu krv, a da toga mnogi još nisu svjesni. Mnogi teško pronalaze odgovor za pravi razlog nastanka krize između Hrvata i muslimana u Ljubuškom. Često poistovjećuju početak krize s dolaskom prvih skupina hrvatskih izbjeglica iz dijelova Bosne s muslimanskom većinom. Kao da nitko ne želi pogledat istini u lice, vratit se u prošlost i pokušat pronaći svoj osobni dio krivnje za sva ta razaranja i stradanja nedužnih ljudi na sve tri zaraćene strane?

Ne, ne, nisu Srbi najveći krivci za stradanja i razaranja u Bosni i Hercegovini, oni su u samom početku pošteno dali do znanje da ne žele BiH kao suverenu državu triju naroda, nisu uopće pokušali razmišljat o ponuđenom referendumskom pitanju!

Znalo se unaprijed da će muslimani biti složni u prihvaćanju mogućnosti da nakon raspada Jugoslavije dobiju državu u kojoj će živjeti i odlučivati kao većinski narod. Zato nije bilo sumnje da će 29.2.1992g. na ponuđeno referendumsko pitanje: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?", odgovoriti pozitivno.

Veliko je bilo pitanje kakva će biti odluka hrvatskog, trećeg odlučujućeg naroda, jer su Hrvati dobili posebnu odgovornost i priliku odlučiti hoće li svijet uopće priznati BiH kao novonastalu suverenu državu, jer muslimanima nisu bili dovoljni samo njihovi glasovi za uspjeh referenduma. Hrvati Zapadne Hercegovine nisu željeli razmišljati o mogućnosti stvaranja nove države u kojoj će oni opet biti manjinski narod, niti su željeli bilo kakvu zajednicu sa Srbima. Hrvatima nije odgovarala niti zajednica s muslimanima koje je, nakon što je Fikret Avdić osvojio većinu glasova, kao spasonosni lider preuzeo Alija Izetbegović, koji će im na prostorima urušene Jugoslavije pokušato stvoriti novu većinsku islamsku državu, čime bi Izetbegović ostvario svoje nekadašnje snove.

Hrvatima je poznata prošlost Alije Izetbegovića,i na istu nisu gledali pozitivno, jer je on s 12 muslimana intelektualaca osamdesetih godina osuđen za pokušaj stvaranja islamske države. Osuđen je na 14 godina robije, pušten je 5 godina poslije, nije pomilovan već je došlo do početka urušavanja Jugoslavije. Skupa s Jugoslavijom raspadao se i zatvorski sustav, pa su slobodu jednako ugledali najokrutniji kriminalci, politički osuđenici i oni manji sitni džeparoši.

Nama, Hrvatima Zapadne Hercegovine, nije padalo ni na kraj pameti stvarati novu državu s muslimanima koji slijede velikog ideologa islamskog ujedinjavanja, niti nas je zanimala bilo kakva zajednica a da to nije Hrvatska. A, što se tiče našeg odnosa prema muslimanima iz cijele BiH, u našim su očima djelovali, povučeno, miroljubivo i zabrinuto. U početku krize s Jugoslavijom, muslimani nisu ispoljavali posebne želje, njih je više mučio mogući sukob između Hrvata i Srba. Razlog je što bi se oni našli između dvije vatre, pa su tu dvojili, ne znajući na čiju će stranu stati. Mi smo jedan dio muslimana vidjeli kako žive kao miroljubivi građani u novoj Hrvatskoj Državi. Jedan dio njih vidjeli smo u zajednici sa Srbima, tako da se samo od sebe nametalo pitanje kako bi ta granica izgledala koja bi razdijelila Bosnu i Hercegovinu, naravno, između Srba i Hrvata. Hrvati BiH koji su živjeli u djelu Posavine i rubnim dijelovima Bosne koji graniče s Hrvatskom, sebe su također zamišljali u sklopu Hrvatske i nije im padalo na pamet razmišljat o životu unutar bilo kakve "Male Jugoslavije"

E sad, moguće je da je jedan dio Hrvata, koji su živjeli u središnjoj Bosni, svoju sudbinu vidio u cjelovitoj Bosni i Hercegovini, ali njihovi glasovi nisu mogli sami presuditi o stvaranju BiH, bez ostalog djela Hrvata koji je otvoreno nisu željeli.

Nakon ovoga postavlja se samo jedno pitanje, kako je moguće da je referendum za BiH uspio ako su Hrvati bili masovno protiv samostalnosti Bosne i Hercegovine? Ne, nisu Hrvati masovno glasali protiv, već Hrvati masovno nisu uopće izlazili na referendum. Referendum među Hrvatima je "uspio" zahvaljujući Tuđmanovoj direktivi iz Zagreba. Politički povjerenici za referendumsko pitanje među većinskim Hrvatskim pučanstvom, dobili su usmeni naputak da sami zaokružuju glasačke listiće kako bi referendum uspio. Glasačka mjesta s Hrvatskom većinom uglavnom su zjapila prazna, povjerenici su sami zaokruživali listiće i ubacivali ih u glasačke kutije, i, veliko je pitanje, jesu li tada bili svjesni da svakim potezom olovke odsijecaju jednu glavu, spaljuju jednu kuću, raseljavali jednu obitelj!?

Tu istu noć, brat mi je priznao kako mi isprva nije povjerovao kad sam mu javio da je referendum za BiH lažiran pod pritiskom Franje Tuđmana, a kad se u to uvjerio ovako je kazao:
"Svijet je trebao sam shvatiti da nešto nije bilo u redu oko hrvatskih glasova, jer nije moguće shvatiti da je referendum među Muslimanima i Hrvatima uspio 97%, i da su nakon referenduma odmah krenuli naoružavati dvije odvojene vojske po nacionalnoj osnovi. Niti u jednoj vojsci nije bila poželjna ona druga nacionalnost, samo su naivni mislili kako će te vojske skupa ratovati protiv Srba kao zajedničkog neprijatelja."

Ja smo i brat ostatak jutra posvetili sami sebi, njemu nije bilo drago što sam prihvatio funkciju časnika u svojoj satniji, postao sam pomoćnik zapovjednika satnije za PD (psihološka djelatnost). Nakon dužeg vremena ponovno se u satniji posložila zapovjedna linija suboraca koji su bili po mojoj volji. Skupa smo prošli mnoga ratišta, imali smo zajednički cilj da čvrsto vodimo satniju i da jednako brinemo o sigurnosti bojovnika i prve ratne crte. Zadatak PD-ovca u satniji nije bio lak, on je trebao svakog vojnika i zapovjednika procjenjivati u svim ratnim prilikama i stalno imati u vidu procjenu njihove trenutne psiho fizičke sposobnosti. PD-ovac je prijateljski naklonjen svakom svom vojniku, u slučaju problema na prvoj crti obrane, on je taj koji prvi okuplja i potiče druge da daju sve od sebe. U ostalom, nije lako podizati ratni moral vojsci, kad je vojska okružena nepravdom, dezerterima koji slobodno šetaju po gradu, i ratnim profiterima koji su ne dodirljivi. Brat je zabrinuto gledao na moju funkciju u satniji, strahovao je za mene jer sam za njega uvijek bio 7 godina mlađi brat. Znao je da mi više nije smio dijeliti savjete kao nekada prije kad sam bio mali, već bi strpljivo čekao da savjet od njega sam zatražim, ali ipak, ostavio mi svoju laku kratku strojnicu, izraelskog Uzija, i rekao:
"Na toj ćeš funkciji biti stalno u pokretu, ova će ti strojnica u svakoj prilici dobro služiti, meni neće trebati, mene tamo već čeka drugo oružje!"
Još mi brat usput reče da je njegov suborac Pero, koji je ranjen na Humu ono jutro kad su ga muslimani osvojili, bio časnik za PD i da je gore na Hum Pero izišao prvi.

Ja sam na toj novoj funkciji PD-ovca vidio sebe kao osobu koja će biti iscrpno informirana o svim ratnim planovima unutar Pukovnije, i neću dopustiti manipuliciju s mojim suborcima i da ih na slijepo šalje u borbene okršaje kao što su do tada slali nas. Moj je zadatak biti desna ruka zapovjedniku satnije i stalno održavati dobar odnos i povjerenje sa zapovjednicima vodova i desetina, te posebno njegovat odnose među vojnicima, i voditi računa da ostala vojska vjeruje i meni i svojim zapovjednicima.

S velikim pouzdanjem u svoja stečena ratna iskustva, opet smo spremni, odlazimo na Drenovac - stolačko ratište prema Srbima, tamo gdje sam ja prvi put prije dvije godine upoznao prvu borbenu crtu. Samo jednu stvar nisam nikako mogao predvidjeti, nisam znao da će se u meni, pri polasku na to staro ratište, opet probuditi one uspomene i da će me obuzimati isti onaj nemir kao u trenutku prvog odlasku u rat. Kad smo s autobusom krenuli na Drenovac, mislio sam da je taj nemir u meni prolazan i da neće dugo trajati ali nisam bio u pravu. Dok sam mirno sjedio na prvom sjedalu u autobusu, naglo su navirala sjećanja iz tog davnog vremena, pustio sam da me opet preplave šokantne uspomene, jedino ih se tako mogu osloboditi. Iskusio sam da se ratne traume najlakše pobjeđuju ako se ponovno suočim s njima i ako ih pokušam prihvatiti onakve kakve jesu. Dok je autobus jurio prema Čapljini misli me odnesoše u proljeće 92. kad je raketiran Ljubuški, onda kad su stradali civili i mala djeca, prije toga, kad su počela stradanja ljubuških bojovnika na Krivodolu i, kad smo čekali one nesretne puške koje će nas masovno odvesti na Drenovac. U to se isto vrijeme moja obitelj ubrzano spremala za odlazak u izbjeglištvo u Njemačku, nestalo je struje i nemamo normalne uvjete, žena mi treba uskoro roditi četvrto dijete i moraju otići što prije. Ja sam odlučio ostati i čekati puške, nisam mogao sebe zamisliti kako bježim i ostavljam svoj rodni kraj, u tim teškim trenutcima. Nisam niti pokušao za sebe sređivati putovnicu, tako sam bio sigurniji kako neću pobjeći za svojom obitelji. To me jedino spriječilo da ne dezertiram i ne pobjegnem za ženom i našom djecom onaj dan kad sam ih u Vrgorcu ispraćao za Njemačku. Da mi je u tom trenutku netko ponudio bilo kakvu krivotvorenu putovnicu, ja bi za nju dao cijelo bogatstvo! Sve je bilo donekle podnošljivo dok se nisam počeo opraštati sa svojom mlađom kćerkicom koja je imala tek dvije godine. Ona je vidjela da svi plačemo, ulazi se u autobus i negdje se odlazi bez mene, naglo me stisnula oko vrata i nije htjela pustiti, samo je vrištala i ponavljala, "Tatice moj!, Tatice moj!" Rasplakala je i druge putnike, vozač je pokazivao strpljenje rekao je da će sačekati dok mi se kćerkica malo umiri. Meni je predložio da uđem s njom u autobus da sjednem da nju neko vrijeme držim na sebi, manje je plakala ali ruke nije dala oslobodit s mog vrata.

Može li postojati veći šok od trenutka kad se otac mora na silu osloboditi zagrljaja dječjih rukica, postoji li nešto slično što bi se moglo s tim usporediti i da je tako bolno?! Mislim da bi sam sebi lakše izvadio zdrav kutnjak bez anestezije, opet bi manje bolilo od tog trenutka i opraštanja od obitelji koja odlazi u izbjeglištvo, a ja ostajem čekati pušku kako bi otišao u neizvjesne ratne strahote.

Na povratku iz Vrgorca kući, dugo sam bolno uzdisao, zbog tog svog bolnog iskustva nikada nisam zamjerio dezerterima koji su pobjegli od rata. Nikada sebe nisam zamišljao većim domoljubom od njih, jedina je razlika među nama što su oni u datom trenutku imali pri ruci putovnicu a ja ne!

Naglo se trznem iz dubokog razmišljanja u momentu kad je autobus počeo poskakivati po drvenoj podlozi dok smo prelazili preko starog mosta u Čapljini. Skrenuli smo desno prema Višićima, prolazimo pored srušenog betonskog mosta na Neretvi koji je vodio u centar grada. Jedna se ploha srušenog mosta visoko izdizala i stršila prema nebu, uokolo spaljene minirane kuće, u nekom dvorištu stoji samo odrna vinove loze, a kuće uopće nema. Sve još tako stoji spaljeno i porušeno kao i prije dvije godine, samo što iz preostalih zidina kuća raste bršljan i drača, iz poneke vire visoke mladice platani i topole i više se ne osjeća onaj miris paljevine od prije. Dole u Dračevu prije skretanja prema Svitavi, s desne strane još stoji, dobro upamćena, na stranu u komadu prevrnuta velika obiteljska kuća.

Ne znam zašto ali mene, cijelim tim putem, osvaja onaj isti nemir, kao onda kad sam tek prvi put odlazi u rat i kad su mi kroz oči prolazili svi ovi isti ratni prizori. Ponovno naslonim glavu i pravim se da gledam naprijed u cestu, misli me opet odnesu u ono vrijeme, proljeće 92. kad smo svaki dan izčekivali puške.

Tih sam dana u večernjim satima sam sjedio u kući na kauču odakle sam obično gledao televiziju dok je bilo struje. Promatrao sam dječje igračke kako u polumraku sobe bez glasa miruju. Neke nisu bile na svom mjestu ipak ih nisam micao, želio sam da budu tamo gdje su ih ostavila moja djeca - neka ih tu opet čekaju.

Dakako da su mi u to vrijeme bili česti trenutci za molitvu, tiho sam izgovarao dijelove molitve, zahvaljivao Bogu za obitelj koja je sretno stigla u Njemačku. Zrnca krunice su redom prolazila kroz moje prste, kad bi između njih osjetio veći razmak to je znak da upravo tu završava jedan desetak, slijedio bi sljedeći i tako dugo u noć. Jedino me molitva opuštala, nestale bi ružne misli i strahovi, osjećao sam Božansku Silu oko sebe i toj sam se Sili prepuštao da me vodi kroz svaki novi dan. Zahvaljivao sam Bogu što mi pažljivo bira težinu križa koji ipak mogu nositi i dovoljno veliku bol koja me neće ubiti. U tom položaju često sam znao zaspati, tek bi se probudio negdje kasno u noći.

Jedne me noći probudi tiho kucanje na prozor, javim se i začujem tihi očev glas. Naglo se skočim primaknem se prozoru da ga bolje čujem, a on nastavi govoriti:
"Neki muškarac leži ispred ulaznih vrata i zapomaže, zove u pomoć, kaže da je ranjen, jauče i traži pomoć govori da je Srbin!"

Pažljivo se izvučem kroz prozor, otac iza mene svijetli slabašnom baterijom, žurim prema ulaznim vratima, tamo uz vrata prislonjen leži visok muškarac u crnoj jakni. Bolno i tiho zapomaže: "Ljudi…, pomozite mi…, ranjen sam!"
Naglo se sagnem, razmaknem mu ruke dalje od tijela, opipam ga i upitan je li naoružan, - reče da nije. Sam se uvjerim da nema oružja, mokra mu jakna i sav je mokar. Zatim ga odmah upitam je li on pilot, tih su dana obarani avioni JNA nad Hercegovinom, reče da nije pilot. Vidim da je ranjen u glavu, kroz kratku crnu kosu vidim  veliku posjekotinu na glavi ali nema puno krvi. Bos je, na desnoj mu nozi navučena najlonska bijela vrećica, podvezana špagom iznad stopala, puna je krvi i vode.

Prvo što mi je palo na pamet bilo je da tog nevoljnika moram što hitnije odvest na hitnu medicinsku pomoć. Dok sam obarao prvo sjedalo u autu gdje ću ga poleći, čujem da govori ocu da su ga neki ljudi zarobili u Mostaru. Oteli su mu auto i vozali ga dugo u prtljažniku, te da su ga tu u blizini bacili s mosta misleći kako su ga ubili. Otac se nad njim sažalio, pripalio mu cigaretu i savjetuje ga da nikome odmah ne govori da je Srbin, već da prvo kaže da je kršćanin pravoslavne vjere. Meni je putem rekao da se zove: Milovan Zubac 52. godište, sin Jovin iz Nevesinja. Stalno me pitao gdje se nalazi, ne smijem mu spomenuti da je u Ljubuškom, nisam bio siguran kako će reagirati, pa mu rečem da je blizu Mostara i da će mu se ubrzo pružiti prva pomoć. Ljubuški se nalazio u mrklom mraku, bez struje, skrenem prema Domu zdravlja i kad taj nevoljnik ugleda farovima obasjanu zgradu doma zdravlja odmah još teže zajauka i u svojoj agoniji uplašeno izusti: "Ovo je Ljubuški!"

Osoblje doma zdravlja izleti kad začuše škripu kočnica, povičem da vozim ranjenika, svi u jedan glas zavikaše da produžim u zgradu gimnazije, tamo je ratna bolnica i kirurgija. Za nepuni minut biti ćemo u ratnoj bolnici, nevoljnik ne prestaje jaukati jer je napokon saznao gdje se nalazi i zna da mu se ne piše dobro. Upitam ga kako zna da je ovo Ljubuški, reče da je radio u tvornici Soko Mostar, pa je često dolazio u Soko Ljubuški. Kad ga nešto zapitkujem manje jauče, tako ga upitam je li oženjen ima li djece? Kako mu to spomenuh on još jače briznu u plač i reče da ima dvije male kćerkice. Mene u tom trenu podsjeti na moje kćerkice, pa ga počnem tješiti i govorit da se ništa ne treba bojati, jer da je on ranjenik i da ga preko mene živog niko ne smije taknuti. Ne mislim da me uopće slušao, kad je spomenuo kćerkice nakon toga misli i jecaji ga negdje daleko odnesoše, u svojoj boli bio je skroz odsutan. Valjda se sjetio svoje obitelji, njegove kćerkice nisu imale dovoljno snage da ga čvrsto zagrle na zadnjem rastanku da ga zadrže i otmu nesretnoj sudbini koja potajno prati i jednako vreba sve smrtne ljude... ( nastavlja se )