Putešestvije po Riliću

ljubuski.info

U podnožju velikog Biokova, pa prema jugoistoku, smjestile su se dvije manje planine - Sutvid i Rilić. Po strukturi i reljefu vrlo slične Biokovu, ove dvije planine pokrivaju južni dio Makarske rivijere, i djeluju gotovo zaštitnički iznad svojih malih primorskih mjesta. Sutvid se pruža iznad mjesta Drašnice, Igrane i Živogošće, dok Rilić pokriva mjesta: Drvenik, Zaostrog, Podaca, Brist i Gradac, i nastavlja se sve do delte Neretve.

Nakon što smo u protekle dvije godine osvojili vrhove Ljubuškog i Vrgorca, odlučili smo početkom ove godine da nam upravo Rilić bude sljedeće odredište i sljedeći izazov. Naša planinarska ekipa narasla je, od početna četiri člana, s prve ekspedicije, do današnjih devet članova, ali kako to obično biva, ne krene nikada svih devet na jedan planinarski pohod, tako da smo vrhove Rilića osvajali u skupini od četiri do šest ljudi.

Rilić se, prema zemljopisnim kriterijima, ne bi smio nazivati planinom, budući da je njegov najviši vrh Šapašnik manji od 1000 mnv, točnije nalazi se na 920 m nadmorske visine, što govori da je niži i od najvišeg ljubuškog vrha Vrlosinja za 47 m nadmorske visine. Ipak, Rilić se, među lokalnim stanovništvom, tretira kao planina, ali i u stručnoj literaturi se češće spominje kao planina nego kao brdo. Kako god ga nazivali, Rilić zaista izgleda moćno, bilo da ga gledamo s plaže ili iz mora, ili pak s visina kada se popnemo na njega. Od mnoštva vrhova, izdvajaju se Šapašnik i Viter iznad Zaostroga, te Sveti Ilija i Sveti Paškal iznad Graca. To su ujedno i četiri najviša vrha Rilića, a poredak prema visini bi glasio: Šapašnik 920 mnv, Sveti Ilija 773 mnv, Viter 769 mnv, te Sveti Paškal 715 mnv.

Naša prva ovogodišnja ekspedicija bila je tek u travnju. Čekajući suho vrijeme i prestanak ožujskih kiša, razvukli smo svoj "zimski san" sve do sredine travnja. Ta prva ekspedicija bila je više izletničkog karaktera, ali je poslužila i kao svojevrsna izvidnica Rilića i njegovih vrhova. Penjali smo se te travanjske nedjelje na mali vrh Vrisje, visok tek 402 mnv, koji se pruža iznad Gradca. Uz moju malenkost, sudjelovali su u ovom pohodu; najiskusniji ljubuški planinar Ivan Vučić, zatim i najstariji član ekipe Krešo Vujević, te novopridošli deveti član ekipe Tin Bradvica, kojem je ovo bila prva ekspedicija. Iako je Ivan, tijekom svoje bogate "planinarske karijere", osvojio sve najvažnije vrhove bivše države, na obližnjem Riliću eto, nikada do sada nije bio. Stoga nam je u ranim jutarnjim satima te nedjelje, trebalo dosta vremena "pohvatati konce", od kuda krenuti prema Svetom Iliji ili Svetom Paškalu, i kako se kretati. Kada smo shvatili da pravi uspon počinje od groblja i stare crkve svetog Ante, procijenili smo da je već kasno za ići na Sv. Iliju, pa smo se odlučili za uspon prema Vrisju. I nismo pogriješili!

Uspon prema Vrisju bio je itekako zanimljiv, s mnoštvom prelijepih vidikovaca na Gradac, s obiljem mirisa bujajuće vegetacije šumskog bilja, ali i s nekoliko stjenovitih predjela kakvih se ne bi posramili ni puno viši vrhovi. Bila je to vjerojatno i idealna planinarska tura za nas, nakon već spomenutog dugog zimskog sna. Penjali smo se na Vrisje jednim putem, a silazili drugim, te napravili svojevrsni krug oko tog brdašca. Uspon je bio pravo planinarenje i probijanje kroz gustu šumu i stijene, dok je silazak više bio šetnja pješačkom stazom i dobro označenim makadamskim putem. Na vrhu Vrisja nalazio se maleni Gospin kip u morskoj školjci, što nas je podsjetilo na molitvu prije jela. A nakon jela, Krešo nas je, da se ne gubi običaj, počastio s nekoliko stihova Ilijade.

Trebalo je proći mjesec dana da krenemo u novu ekspediciju, ovaj put "drito" prema Svetom Iliji, stazom koju smo istražili prošli put. Uspon je ponovno počeo od groblja i stare crkve svetog Ante, ali smo se vrlo brzo odvojili od puta koji vodi prema Vrisju, i skrenuli lijevo, planinskom stazom koja vodi u smjeru Vrgorca. Staza je bila markirana planinarskim oznakama, zašto je vjerojatno zaslužno planinarsko društvo "Adrion" iz Gradca.

Ovaj put nije bilo Kreše, ali su se Ivanu, Tinu i meni priključili Vinko Herceg, Damir Tolj i Josip Grbavac, pa smo, prema Svetom Iliji, krenuli u šestercu. Uspon je u tom dijelu Rilića jako stjenovit, ali lako prohodan. Nalazimo se već otprilike na 400 m nadmorske visine, oko nas nigdje nikoga osim ptica, ali se vidi da je baš u toj divljini, do prije 30-ak godina, bujao život. Kamene staze, suhozidi, kamenice s vodom, i nekoliko drvenih i kamenih pojata koje vidimo u daljini, svjedoče kako su se ljudi ovdje osobito bavili stočarstvom. Štoviše, staza kojom gazimo bila je, ne tako davno, vrlo prometna. Naime, upravo preko Rilića, može se pješice doći iz Gradca u Staševicu, a prije pojave automobila bio je to vjerojatno i glavni put iz primorja u zaleđe. Znali smo mi, prije polaska na Svetog Iliju, kako se na uspon može krenuti iz Staševice, ali smo se odlučili krenuti iz Gradca, jer nam Rilić nekako moćnije izgleda kada ga gledamo od mora, a osim toga saznali smo iz Gradca i pravi put prema vrhu.

U toj divljini planinskog kamena, opet jedan Gospin kip na Riliću, ovaj put u kamenoj kapelici s križem, koja je napravljena tako što je obrađen mali dio kamene gromade. Taj prizor nam je naravno jako dobar razlog malo zastaneti, te, nakon duhovne i tjelesne okrjepe, nastavljamo dalje. Na otprilike 500 m nadmorske visine, dolazimo do jednog prijevoja, između vrhova Sveti Paškal i Sveti Ilija. S lijeve strane nam se nalazi Paškal, a nešto dalje, s desne strane, Ilija. Tada shvaćamo kako bi mogli u istom danu, popeti se na oba vrha. Nastavljamo, međutim, prema Iliji, ispuniit najprije cilj koji smo sebi zacrtali, a, ako ostane vremena, popet ćemo se i na Sveti Paškal. U tom dijelu Rilića, kamene stijene blago zamjenjuje bjelogorična šuma, s pokojom smrekom, kao predstavnikom crnogoričnih stabala. Pogled na more smo izgubili, jer smo zašli u unutrašnjost Rilića, i oko nas su sada samo brdska i planinska prostranstva. Iako se sve više približavamo vrhu, more još uvijek ne vidimo. Ipak, dolaskom na vrh, sve se mijenja!

Na vrhu Sveti Ilija, na visini od 773 mnv, puca pogled na more od Ploča do Brela, na otoke Brač, Hvar i Korčulu, poluotok Pelješac, zatim na nepregledna prostranstva Biokova, ali najljepši pogled pruža se na Baćinska jezera, koja, s vrha Sveti Ilija, izgledaju ljepše nego ijedna razglednica. Uživali smo u pogledu, odmorili se, fotografirali, a zatim krenuli nizbrdo.

Vratili smo se do prijevoja između vrhova Sveti Ilija i Sveti Paškal, i nismo odoljeli leći pod jednu divlju krušku, i još se malo odmoriti. Nakon tog kraćeg odmora, krenuli smo opet uzbrdo, prema vrhu Sveti Paškal. Poskok kojega smo sreli bio je pristupačan, i dopustio je fotografiranje. Nama je to ipak bio znak za pauzu s planinarenjem do početka jeseni, dok poskoci ne završe svoje sunčanje i parenje.

Iako je vrh Sveti Paškal niži od Svetog Ilije, put do vrha Paškala je nešto teže prohodan, jer je trava dosta gusta i visoka, a kamenja u travi vrlo zastupljena. Ipak, dolazak na vrh se itekako isplatio.

Na vrhu Sveti Paškal, na 715 mnv, nalazi se malena, srednjovjekovna crkva Svetog Paškala. Pred vratima crkve je sami rub brda, pa se pred vratima crkve osjećamo kao na jednoj velikoj skakaonici u more. Iznad crkve nebo, ispod crkve more. Crkvica je, doduše, u ruševnom stanju, ali te ruševine joj nimalo ne kvare ljepotu već joj daju na važnosti i starosti. Iako nisam uspio saznati u kojem je točno stoljeću ta crkvica sagrađena, ona ipak svjedoči kako Osmanlije nisu uspjele osvojiti taj kraj, jer je crkva ostala čitava, a njene ruševine su odraz zuba vremena.

Silazili smo prema Gradcu istim putem kojim smo se i penjali, jer nikakav drugi put sa Svetog Ilije i ne postoji. Ovaj uspješni planinarski pohod završili smo pićem na rivi u Gradcu. Bila je to sredina svibnja, te smo na rivi susreli prve ovogodišnje turiste, a najviše ih je bilo iz Ljubuškog.

Budući da smo čekali prolazak ljeta i parenja poskoka u rujnu, ušli smo u listopad gdje su nas dočekali kišni dani, ali i veseli poslovi s kotlima i rakijom. Tako smo iduće korake po Riliću napravili tek u studenom. Nakon osvajanja Svetog Ilije i Svetog Paškala iznad Graca, vrijeme je bilo zaputiti se na Šapašnik i na Viter iznad Zaostroga. Međutim, u međuvremenu smo se informirali, kod iskusnih planinara, kako je ta dva vrha nemoguće osvojiti u istom danu. Odlučili smo stoga krenuti prema Šapašniku, kako bismo osvojili najviši vrh Rilića, i zaključili ovu svoju planinarsku pustolovinu.

Ovaj put smo ponovno bili četveročlana ekspedicija, uz mene Ivan Vučić, Vinko Herceg i Josip Grbavac. Krenuli smo od samostana u Zaostrogu, malom asfaltiranom ulicom uzbrdo, prema zaseoku Kosovići. Tamo gdje je nestalo asfalta, započeo je makadamski put, a uskoro smo ušli u gustu crnogoričnu šumu i nismo mogli vidjeti koliko se visoko penjemo iznad mora i mjesta. Staza je i ovdje bila markirana, što nam je puno olakšalo uspon. Naišli smo međutim dosta puta na oborena debla, pa smo morali skakati preko njih, ili se provlačiti ispod njih.

Izlaskom iz šume na čistinu, stigli smo na stjenovito područje, i ukazao nam se vidikovac prema moru, ali i prema vrhu planine. Otprilike smo se nalazili na nekih 350 m nadmorske visine, kada smo izišli iz šume na golo kamenje. Uspon iako stjenovit, nije bio suviše strm. Na otprilike 500 mnv, začuli smo gromoglasno meketanje koza, ali ih nismo vidjeli. Meketanje je dolazilo od zapada, i zvučalo je kao da su nam jako blizu. Vjerojatno su se nalazile iza jednog stjenovitog zamaka, i nisu htjele izviriti da ih vidimo. Razmišljali smo da se možda radi i o divokozama, ali su nam lovci koje smo kasnije sreli ipak rekli da su to najvjerojatnije domaće koze. Doživjeli smo ipak bliski susret s vranama. Ne bi inače pojava te ptice bila ništa posebno, da se nije radilo o izuzetno masovnom jatu od preko dvjesto vrana, koje su se, kada smo nas četvorica sjeli, zaletjele na nas kao da smo leševi. Ipak, nakon što smo ustali, vrane su odustale i proletjele iznad nas. Dolaskom na otprilike 700 mnv, nismo više viđali vrane, koje su ostale negdje iza nas.

Uskoro smo stigli i na Prosik. Kako mu samo ime govori, radi se o jednom planinskom rascjepu ili prosiku. Prosik odvaja dva velika vrha Rilića, Šapašnik i Viter. Od Prosika prema zapadu, ili prema Drveniku, ide se na Šapašnik, a od Prosika prema istoku, ili prema Podaci, ide se na Viter. Zanimljivo, do višeg Šapašnika s Prosika ima oko 40 min hodanja, a do nižeg Vitera skoro sat i pol hodanja. Bili smo već dobro izgladnjeli kada smo stigli na Prosik, pa smo tu i objedovali. Inače, na Prosiku se nalazi mala kapelica Svetog Ilije sagrađena davne 1894. godine, a pruža se i najbolji pogled na ranosrednjovjekovni grad Ostrog. Ta mala utvrda Ostrog, na brdu iznad Zaostroga, bila je čak i glavni grad jedne države!!! Naime, u ranom srednjem vijeku jedna od hrvatskih zemalja je bila i Neretvanska Kneževina, a budući da su se neretljanski Hrvati zadnji pokrstili od svih hrvatskih plemena, država je nosila i naziv Paganija. Kroz jedan period postojanja Paganije, glavni grad joj je bio upravo Ostrog.

Nakon promatranja Ostroga s visine Prosika, nastavili smo dalje prema vrhu. Put je bio teško prohodan, više zbog raslinja nego zbog kamenja. Negdje pri vrhu, susreli smo skupinu lovaca iz Vrgorca koji često love po Riliću, pa su nam dali dosta korisnih informacija o životinjama na brdu, ali i brojnim špiljama, pećinama, gradinama itd. Vinko je skoro na samom vrhu pronašao jednu špilju, ali nije uspio cijelim tijelom ući u nju. Stigli smo konačno i na vrh!

Na Šapašniku, najvišem vrhu Rilića, visine 920 mnv, pogled seže na cijelu Makarsku i Omišku rivijeru, te, prema jugu, skoro do Neuma. Vide se otoci Brač, Hvar, Korčula i Mljet, te poluotok Pelješac, a prema sjeveru Biokovo i Vrgorsko gorje. Na Šapašniku, ostao je samo vrh Viter kao netaknuta točka Rilića za našu ekipu.

Kada smo se spustili u Zaostrog i umili morskom vodom, te pogledali prema Riliću, mogli smo ponosno reći:
Sve je ovo naša noga prigazila! Osim Vitera.
Ali doći će i on na red!

ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
ljubuski.info galerija
Jakov Begić

Komentari

Ba bravo planinari.
Samo nastavite jer je to hobi koji po svemu čovjeka zaljubljuje u prirodu i ujedno okuplja ljude na druzenja.
Poseban pozdrav Ivici Vucicu jer je susretljiv a nekada smo skupa osvajali evropske vrhove od Apenina i Triglava pa do grčkog Olimpa.

Je li dojahao Krešo na veljačkoj kenji?

Ja se jadna nadala daćete imene povest da malo protegnem noge a vi namene zaboravili ili vi volite muški biti sami.Ali neka vas dragi Bog i blaženi djevica Marija čuva panjite se što naviše.

Draga curice lipi godina nije ti bilo do nas, malo se zainteresiraj kad je slijedeći izazov pa unaprijed nekome od nas javi da se izorganiziramo.

Pozdravljam ekipu svaka čast znam kakva je to draž planinarstvo. Mogu reći kao jedan najiskusniji instruktor Alpskog penjanja iz ljubuškog da je to najbolja sportska disciplina. Ko to nije probao nezna o čemu se radi ja sam bio na planinama samog izvornog naziva ALPE i KARAVANKE. Kod Alpskog penjanja a posebno extremnog penjanja nije toliko bitna visina neke planine koliko njena zahtjevnost. Recimo Trglav je najlakše osvojiti sa njene sjeverne strane od mjesta Mojstrana. Neznanje poznavanja tehnike penjanja je najkobnija stvar dalje nepoznavanje meteo uvjeta orjentacija u prostoru čitanje znakovlja sa drveća stijena kondicija fizička sprema vrlo bitna naj bitnija. Planinari sretno.

Ma di si ti bio?! Lazes,i to iz Austrije! Mislim da je tamo laganje prozuzakonito

Starija Curo da si se pela,sad bi bila samo starija.

Nisu htjeli da je vode,posto ona oce samo da se penje..

Ljudi vratite se prirodi.

Jakove ako vinarija propadne uvik moreš knjigu napisat. Ide to tebi :) Bravo!!

S kojim kartama igrate belu

Putešestvije po Riliću

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Kad nezakonito postane normalno... Marko Čuljak | dnevno.ba
ljubuski.info
Ljudi trećeg reda Ružica Zeljko
ljubuski.info
Zakon pišem, tinta mi se proli Igor Božović | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari