Zaboravljeni i od vlasti i Crkve

Onda kada je najviše trebalo, kad je područje Hercegovine, Bosne, pa i sam Ljubuški bio ugrožen od neprijateljskog djelovanja, Zaboravljeni branitelji, zajedno s onima koji su ostvarili svoja prava, rame uz rame bili su na zadatku obrane ovih prostora, spremni dati i svoj život.

Nije bilo lako tih ratnih dana, kada je svaka minuta, sat bio dug kao godina, kada se svakodnevno stradalo od neprijateljskih granata, metaka. Oni su bili ti koji su davali svoj obol za Domovinu, iako su mnogi od njih na bojište otišli ugasivši svoje freze, traktore. Išli su srcem vjerujući kako će svojim sudjelovanjem u obrani najprije spasiti svoje obitelji od stradanja, sačuvati dom i ognjište, da će nakon rata stvoriti bolje društvo koje će ih uvažavati kao svoje najbolje sinove koji su bili spremni dati svoj život za domovinu.

To je trebalo biti tako, ali, nažalost nije.

Nakon više od dvadesetak godina od završetka rata svjedoci smo kako ništa nije onako kako je trebalo biti, da istinski, pravi branitelji nisu dobili zasluženu počast i mjesto u društvu. Svjedoci smo da su neki koji nisu okusili bojišnice iz takozvane "Minhen bojne", ostvarivali novčane i druge privilegije. Neki, iako to nikad nisu bili stvarni zapovjednici, danas primaju visoke naknade za sudjelovanje u ratu.

Ta nepravda dogodila se kada su stožerne snage HDZ i SDA podijelile svojim odabranicima, kasnije biračima, privilegije bez kriterija, gdje su kojekakva liječnička povjerenstva iste uvodili u prava. Prava koja im nisu pripadala! S druge strane, oni koji nisu imali novaca, veza... završili su kao gubitnici u ratu, iako su u istom pobijedili, prezreni i omraženi od onih od kojih bi najmanje trebalo. Od svojih suboraca s ostvarenim pravima, od dobitnika prava tzv. "Minhen Bojne". Jer oni smatraju da su zacementirali prava i sada im zaboravljeni branitelji smetaju, iako ovi ne traže ukidanje prava istinskim braniteljima. Traže registar branitelja upravo zbog toga kako bi se vidjelo tko je stvarni, a tko lažni branitelj.

Žalosno je, a čega smo svjedoci i proteklih dana, kako se nitko od lokalne vlasti, počevši od Načelnika općine Ljubuški Nevenka Barbarića, pa do ministara koji obnašaju funcije u vladi ZHŽ, nije udostojio doći u šator na Bijači, posjetiti ih, dati im riječ podrške, utjehe. Ništa, samo ignoriranje i šutnja. Posjećuje ih samo policija koja provjerava jesu li napravili neki prekršaj kako bi ih mogli kazniti. A evo, došli su i specijalci, koji na uniformama imaju grb hrvatskog naroda, kao rezultat prava koja su na bojištu ostvarili branitelji!

Iz ovakvog ponašanja vidi se kako ova lokalna despotska vlast misli samo na sebe i svoje uhljebe koji im trebaju osigurati pobjedu na izborima.

Drugačija je bila prije nekoliko godina kada su Barbarić i njegova odana ekipa podržavali prosvjed branitelja kada su im, od strane tadašnjeg ministra branitelja Zukana Heleza, ukidana prava, kada su podržali i zakivanje vrata Ureda za obranu, kako bi se revizorsionemogućili pristupiti dokumentaciji. Ni policija, štiteći javni red i mir, i u konačnici zakon, nije reagirala niti jednom prekršajnom prijavom!

Što je sada gospodine načelniče i ministri?

Što sada ne djelujete i postupate isto jer su to branitelji?Zašto se ne udostojite doći u šator mokar od kiše, pun ozeblih, bolesnih i promrzlih zaboravljenih branitelja? Nisu to gubavi ljudi, to su čestiti ljudi koji su pošli braniti sve nas i vas. Nemate ni mrvu sažaljenja, morala. Nemate u sebi nimalo hrvatstva i katoličanstva na koje se stalno kunete i uvijek Vam je ruka na srcu kada svira himna. Uvijek ste u prvim redovima kad su svečane sjednice, kad su događanja, proslave dana općine. Tada uvijek manipulirate informacijama i hvalite se uspjesima koje niste postigli, jer narod vam bježi iz ove napaćene zemlje, a zaboravljeni branitelji zadnji su vapaj očaja koji nas je sve pogodio i koji će biti sve veći.

Ne vidite ništa oko sebe kao da imate grede u očima i nije vas briga za očajnike koji se danima smrzavaju, opet stradaju u vjeri za Domovinu i pravednost sustava u kojeg su duboko razočarani.

Jesu li dole na Bijači neki tuđi ljudi, neki branitelji koji su se borili za nekog drugog?

Opet pokušavate, komunisitičkim metodama, podijeliti zaboravljene branitelje, ali do kraja to ne možete. Oni su, pored svega, jaki, vjeruju u Boga koji će ih na kraju nagraditi. Za razliku od vas koji vjerujete samo u svoje privilegije, moć koju Vam daje vlast, koji ste zaboravili što je opće dobro. Na kraju će vas to i koštati.

Lokalna vlast, i to je u ovoj situaciji najviše vidljivo, sjedinila se u interesu sa crkvom, pa je otužno gledati da se nitko iz samostana na Humcu nije pojavio u šatoru kod zaboravljenih branitelja i dao utjehu ljudima, ispovjedio ih. U ovo iskrivljeno patološko vrijeme zamijenjene su uloge dobra i zla .Promicanje vrijednosti ljudske dobrote, poštovanja, zajedništva pale su na ispitu u vlažnom šatoru na Bijači, gdje, u nekadašnjem ponosu zaboravljenih branitelja iz devedet i neke, vidimo ogorčenost, tugu, očaj i svjesnost kako su od vlasti i crkve i suboraca zaboravljeni, kao što im i samo ime kaže.

Ovo je jedna velika sramota onih koji ignoriraju ovu činjenicu, oprobanim metodama ruše posljednji otpor ljudi koji ovo nisu zaslužili.

Zato, je zadnji čas da, svi mi koji osjećamo ovu nepravdu, podržimo Zaboravljene branitelje u ostvarivanju njihovih legitimnih prava, te da konačno dignemo glas protiv onih koji misle samo na sebe.