Nekad su stajali pred tenkovima, sada igraju u predstavi "Predizborna kampanja"

Kad bi se ljudi ičemu u ovoj zemlji posvetili kao izborima, vjerujem kako bi u tome imali nevjerojatan uspjeh.

Izbori su samo jedna predstava za besposlene i jedna poduža predstava i to obican šund.
To je kao u onim komedijama...
Glavni likovi-vlast, izvode skečeve, a u pozadini se čuje smijeh oporbe.
Publika (ostali narod), tupo zuri. Na svakom programu isto. Glavom prolazi misao: daljinski u ruci zamjeniti štapom... i štapom se moze prebacit program. Mnogi pogledaju u kalendar godine kojom kroče i oduzmu godinu rođenja od nje, ako su još radno sposobni, prodaju TV i još stogod, i odlaze igrati svoje predstave.

Zašto su predizborne BH sapunice šund?
Zašto nisu popularne kao strane?
Zato što publika zna kako vodeći znaju da imaju vlast narednih xy godina, a ovi drugi. iako to isto znaju, bleje ko' ovce, laju ko psi, sve na temu: Ovi ne valjaju, sve otišlo ukrivo...

E vala, ni Sandokana, ni westerne, ni ljubice, ni Prijatelje, ni Bračne vode, nijedan normalan čovjek ne bi toliko gledao, ako još ima televizor čiji daljinski drži u ruci.

Nijedni ne pokazuju put ka nekim rješenjima, tek kao papige ponavljaju napamet naucčne floskule, bla,bla.
Sami će za sebe glasovati, oni i njihovi podanici, opet i opet.
Njihovi se glasovi broje, naši ne.
Broje se još samo odlasci iz tog logora otvorenog tipa.

Zadatak oporbe je natjerati vlast radiit i provoditi zakone. Nije busanje u nacionalna prsa i uzvikivanje domoljubnih parola.

Zato zaključujem, tu predstavu je mučno gledati.
Zato zaključujem, nisu dezerteri koji odlaze, niti oni koji iz običog puka ostaju tek da bar netko ostane, nego su dezerteri oporba i vlast svih naroda koji napuštaju svoj "dolap"(*) i igraju u toj tragikomediji zvanoj izbori.
(*) Pročitati pjesmu Dolap, M.R. ispod ovog teksta.

Po tko zna koji put probam to pojasniti.
Ne jer me brinu oni koji ne razumiju, već zato što im može biti kasno kad shvate.
Kad shvate da se kod brodoloma svak bori za komad daske, da se spasi.
Svakako je hrabrost plutati na dasci kamo god te more baci, nego skakati po daskama kazališta na kome se izvodi djelo Predizborna kampanja.
Koje more? Koje god... sve su vode povezane. Stavi prst u more, kažu i bit ćes povezan sa cijelim svijetom.
Granice su ljudska izmišljotinja?
Rad je propisan od Boga: Molite i radite.
Ne piše gdje? U susjednom ili svome selu, a svijet je globalno selo kazu.

Dok sam vodila svoju kampanju Necete mi jednom reci kako niste znali, jedan svećenik mi je, ovim riječima, izrekao potvrdu mojih razmišljanja:
Mi smo duzni borit se za blagostanje.

Stvarno, mislila sam,otkud ikome pravo ikoga držati u neimaštini.

Boriti se za blagostanje nije grijeh. Nije boriti se za bogatstvo, sluziti bogatstvu.

Moje objašnjenje je još i: Nešto u novčaniku nije grijeh već potreba. Novac u novčaniku ispunjava njegovu svrhu...
Bez njega je novčanik samo suvenir.

Ako su nam tako perfidno ispraznili novčanike, ukrali novac, nisu nam valjda ispraznili duše, ukrali duh?!
Ja, ko' vječiti sanjar mislim kako nisu.

U toj mojoj "kampanji" razgovarala sam ponekad s ministrima, premijerom, odvetnicima, svećenicima itd, ne zato što sam naivno mislila da će oni nešto pomoći. Možda samo da se vidi tko neće. Zato znam da skoro pa svi u predizbornoj kampanji glume.

Naravno da su mi se neki, iza leđa, smijali. Pa tako to rade "časni" ljudi. Evo ja se njma ne smijem, haha.
Ma nije meni ni palo na pamet obraćati im se. Zapravo je i sada aktuani premijer ZHŽ, jednom prilikom, iz čista mira, prisao mome, sada pokojnom suprugu, koga je poznavao i mislim cijenio, te mu kazao:
Poznato mi je šta se dogodilo kod pokušaja tvoje supruge da se zaposli. To je strašno. Znam da nije još sve gotovo. Vidjet ćemo šta se može učiniti.

Ako su se ikada ili i sada pripadnici te "elite" nekome rugali ili rugaju što je "gonjao svoja prava", rugaju se sebi.
Nikad nisam tražila ništa što mi ne može pripasti. Ne tražim ni sada.
Pogotovo ne sada. Sada, samo ponekad iz daleka, pogledam kako i dalje glume.
Vlast, oporba, dušebrižnici.
Nekad su stajali pred tenkovima. Sada stoje iza "tenkova" i plaše svoj narod kako ga mogu pregaziti ako hoće.

Nadam se kako će se što više ljudi spasiti na svome putu ka blagostanju. Svjedočiti će nekada i drugi, ne moram ja, da se može preživjeti i mimo toga koliko ti neka organizacija dopušta raditi.

Povirit ću nekada na predstavu zvanu 'Predizborna kampanja' i kazati (ne 'Danke Deutschland' nego...) Danke liebe Gott što sam još živa i zdrava.
Što mogu raditi i pisati.ČCak na poslu nekada, ko' naši uhljebi.

Rugaju mi se neki kako pišem jer mi je dodijalo prati tanjure u 'švabiji'. Za blagostanje sebe i svoje djece ne perem tanjure vec gu.ice, kako je to popularno reci.
A prati tanjure obožavam. Ima li ista ljepše nego oprati suđe nakon zajedničkog objeda? Prati tanjure znači - nešto se jelo!!! Ja bar imam kome prati tanjure!

Spuštam zastore, bacam daljinski, igram svoj igrokaz, do Božje volje. Svi u mojoj predstavi povezani su jednim neunistivim "medijem". Mislima.
Stoga stavljam prst u more, s pogledom prema nekoj zvijezdi koja jos nije pala i projiciram misli onima koji igraju našu omiljenu predstavu: Bolje živ magarac nego mrtav lav!

Mislim u duši! Ta tijelo je tu samo da pokreće 'dolap'.

Dolap

Ja znam jedan dolap. Crn, glomazan, truo,
stoji kao spomen iz prastarih dana.
Njegovu sam škripu kao dete čuo.
Stara gruba sprava davno mi je znana.

Jedan mali vranac okreće ga tromo,
malaksao davno od teškoga truda.
Vuče bedno kljuse, sipljivo i romo,
bič ga bije, ular steže, žulji ruda.

Vranče, ti si bio pun snage i volje,
i dolap si stari okretao živo.
Tešila te nada da će biti bolje;
mlad i snažan, ti si slatke snove sniv'o.

Al' je prešlo vreme preko tvoje glave,
iznemoglo telo, malaksale moći;
poznao si život i nevolje prave,
i julijske žege i studene noći.

O, kako te žalim! - gle, suze me guše, -
oličena sudbo svih života redom,
tebe, braću ljude, i sve žive duše,
jednake pred opštom neminovnom bedom.

Podne. Ti bi vode. Ko će ti je dati?
Tu kraj tvojih nogu žuboreći teče.
Ali bič fijukne... Napred, nemoj stati,
dok ne padne najzad spasonosno veče.

Podne. Ti si gladan. Ti bi trave hteo;
svuda oko tebe buja trava gusta,
i mirise njene ćuv donosi vreo.
Ali bič fijukne. Zbogom, nado pusta!

Ti si, kao i ja, od mladosti rane
osetio opštu sudbu što nas gazi,
i gladan i žedan provodio dane
sve u istom krugu, sve na istoj stazi.

Ti si, kao i ja, na julijskoj žezi,
dok žubori voda kraj tebe u viru,
sanjao o sreći, nagradi, i nezi,
sanjao o dobrom, zasluženom miru.

O, ko zmija ljuta košuljicu svoju,
ostaviti bedu, nesreću i zlobu,
i udarce biča stečene u znoju,
i svemoćnu podlost i opštu gnusobu!

Pusti snovi! Napred, vranče, nemoj stati,
ne miriši travu, ne osećaj vir;
nagradu za trude nebo će ti dati:
mračnu, dobru raku, i večiti mir

M.R.

Ružica Zeljko