Prije koji dan – uz ogradu da zbog nedostatka informacija, jer bio sam izvan BiH, dopuštam i mogućnost vlastite pogreške – izrazih sumnju da bi u pozadini slučaja "Budimir" mogli biti razlozi političke, a ne pravne prirode. Detalji na koje se bh. javnost podsjeća nakon toga navedene sumnje još snažnije podupiru. Podsjetimo, uostalom, na neke od njih. Kaznena djela, recimo, koja se stavljaju na teret predsjedniku Federacije, iz neposredne su nadležnosti Kaznenog zakona ovog entiteta. Usprkos tome, međutim, istražne radnje u vezi s njima vrši SIPA, a ne federalni MUP u čijoj ingerenciji se ona nalaze. Sukladno tome se, dakako, mora postaviti i pitanje što je razlog odluci da se nadležnu instituciju zaobiđe i posao istrage ustupi drugoj, instituciji čija je nadležnost nad istražnim radnjama te vrste u najmanju ruku upitna. Ako je tako, a izgleda da jest, tko onda danas može jamčiti da se dio razloga ne krije i u procjeni da Federalna uprava policije neće postupati po nalozima političkih bogova i da bi prethodno sačinjeni plan zbog te činjenice mogao pasti u vodu?
Čudna obrazloženja
Indikativno je, potom, i obrazloženje Suda BiH zbog čega se proglasio nadležnim nad slučajem iz ingerencije Kaznenog zakona Federacije. U masi nelogičnost koje se daju iščitati u odluci o prihvaćanju zahtjeva Tužiteljstva – a o njima će sljedećih dana i tjedana, siguran sam, detaljnije raspredati pravni stručnjaci – razlog zašto se sud proglasio nadležnim je, navodi se u obrazloženju odluke suda, činjenica da se radi o visokim dužnosnicima izvršne vlasti u Federaciji i da je izvršenim kaznenim djelom narušen ugled države BiH i njezina pravosudnog sustava. Na prvi pogled, ništa dvojbeno. Razmisli li se, međutim, nešto detaljnije, takvo obrazloženje je višestruko problematično. Samo po sebi ono, već na razini dojma, sugerira zaključak kako mu potka nije pravne nego političke prirode. Jer, zbog jedne se procjene, u konkretnom slučaju subjektivne procjene jednog suca kako je izvršenim djelom narušen ugled države i njezina pravosudnog sustava, vrši nasilje nad pravnim poretkom.
Ali, to nije i najvažnije. Pita li se, primjerice, mene, još veću težinu ima činjenica da Tužiteljstvo i Sud BiH u podudarnim slučajevima postupaju na međusobno krajnje oprečne načine. Nikada ranije, recimo, visokim političkim i državnim dužnosnicima nije prije podizanja optužnice određivana mjera pritvora. Što je, dakle, ove institucije nagnalo da to pravilo prekrše u slučaju predsjednika Federacije usprkos činjenici da se radi o kaznenom djelu puno manje vrijednosti od drugih počinjenih u prethodnih sedam-osam godina?
Eronet, "Reket", Dodik
S druge strane, u slučaju "Budimir" Tužiteljstvo i Sud BiH se proglašavaju nadležnima za razliku od većeg broja drugih slučajeva, koje su iste institucije vodile prethodnih sedam godina i u kojima je vrijednost pripisanog kaznenog djela stotinama puta veća, a za njih se teretilo visoke državne dužnosnike koji su, po najnovijoj logici suda, također odgovorni za narušavanje ugleda i države i njezina pravosudnog sustava. Ovih se dana, primjerice, dosta često podsjeća na postupanje lidera HDZ-a u vremenu dok je još bio ministar financija i dopredsjednik federalne Vlade – postupanje za koje mu je Sud BiH izrekao i kaznu zatvora od pet godina da bi se potom i državno Tužiteljstvo i Sud BiH proglasili nenadležnima i čitav slučaj prebacili u ingerenciju Županijskog tužiteljstva i suda. Tužiteljstvo i Sud BiH su se, potom, u slučaju istog političara proglasili nenadležnima i u vezi s nezakonitom privatizacijom Eroneta, iako je i njome, i to od visokog državnog dužnosnika, nanesena šteta državi i njezinu ugledu.
Pogledajmo, potom, slučaj "Dodik". Prema prijavi SIPA-e iz 2009. godine, današnji predsjednik manjeg entiteta i još četrnaest osoba su, u vrijeme dok je Dodik obnašao dužnost entitetskog premijera, optuženi za organizirani kriminal u vezi s pranjem novca i zloporabom položaja i ovlasti u slučaju iza kojeg je nastala novčana šteta u iznosu od 115 milijuna maraka. Državno je Tužiteljstvo pokrenulo istragu u kojoj Dodika nikada nije ni saslušalo da bi se u konačnici proglasilo nenadležnim iako je posljedica organiziranog djelovanja i narušavanje ugleda države i posebice njezina pravosudnog sustava. Jer, prisjetimo se, Dodik je u to vrijeme prijetio da su državno Tužiteljstvo i Sud BiH izvan Daytonskog ustava, da ih on kao takve ne priznaje, da njemu neće suditi suci muslimani i još koješta.
Sličnu je sudbinu proživjelo i još nekoliko predmeta – onaj u slučaju afere "Reket", u kojoj su predmet istrage bili predsjednik i dopredsjednik SDP-a, ljudi na visokim funkcijama posljedica čijeg djelovanja je također narušavanje ugleda države, pa slučaj Autocesta Federacije BiH u kojemu se počinjena šteta za državu procjenjuje na oko petnaest milijuna maraka, možda i još poneki koji je promakao najnovijoj pažnji javnosti.
Ono, dakle, što su bh. javnosti kao obrazloženje za svoje postupanje ponudili državno Tužiteljstvo i Sud BiH krajnje je neuvjerljivo i daje osnove za sumnju u pozadinu radnji koje su te institucije poduzele. Ta se neuvjerljivost, s druge strane, dodatno pojačava analizom najnovijih izjava nekih od državnih dužnosnika i zaključaka stranačkih političkih foruma.
Tumačenja situacije
Ovih se dana, primjerice, neki od dužnosnika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti Federacije na sva zvona naprežu građanima objasniti kako se nalazimo u situaciji koja ne daje puno prostora za mogućnost različitih pravnih tumačenja. Ustav je, vele, i više nego jasan – ako iz bilo kojih razloga svoju funkciju nije u mogućnosti izvršavati predsjednik Federacije, njezine će ingerencije, kako ne bi došlo do sustavnih blokada, preuzeti dvojica dopredsjednika. Osobno sam upratio neke od izjava tog tipa, među njima i prvu reakciju federalnog ministra pravosuđa. Drugi tome dodaju obvezu federalnog Parlamenta da smijeni predsjednika Federacije jer ga počinjeno djelo čini nedostojnim u vršenju navedene funkcije. Čovjeka se, drugim riječima, a da se ni ne zacrvene, proglašava krivim i prije sudske presude. Treći mu, kao federalni premijer, sugeriraju da podnese ostavku i na taj način prikrati i muke i presječe mogućnost daljnje osobne blamaže. I sve to uvija u početak borbe protiv organiziranog kriminala u kojoj je pravdi priveden prvi kapitalac – ravan gotovo Sanaderu kod zapadnih susjeda.
No, svima njima je – i premijeru i dopredsjedniku Federacije i predsjedatelju Zastupničkog doma i stranačkim odborima koji dešifriraju čitave pozadine osobnim istupima i sami pripomažu – jasno da stvar i nije tako jednostavna kao što je javnosti sami žele prikazati. U prilog tome, uostalom, govore i istupi pravnih stručnjaka. Ovih dana, među inima, na to upozori i jedan od uglednih odvjetnika koji u slučaj "Budimir" nije i osobno involviran, pa mu se ne može prigovoriti kako to radi iz razloga osobne pristranosti. Ignorirati se, potom, ne može ni tumačenje tajnika Doma naroda federalnog Parlamenta, koji je, uostalom, bio i kandidat za suca Ustavnoga suda Federacije – a to znači da nije "dilajla" nego pravnički poprilično kompetentna osoba. Mi još, pojašnjava on, formalno i pravno imamo predsjednika Federacije jer ga nitko nije smijenio. A sve dok je tako, njegove ingerencije prema Ustavu ne mogu preuzimati drugi. Prema tome, da bi mandat predsjednika prestao, potreban je čin Ustavnoga suda do kojeg može doći tek temeljem zahtjeva federalnog Parlament. A hoće li tog zahtjeva i biti, ostaje za vidjeti. Što se, recimo, moje procjene tiče, moglo bi se dogoditi da se na to i počeka – možda i duže no što bi se u ovom trenutku moglo pretpostaviti.
Sve jasno
I da zaključim. Ima li se u vidu sve navedeno, dojam o političkoj pozadini u pokretanju jednog pravnog slučaja je jači danas no jučer. A politička mu je pozadina, kako izrazih sumnju i prije koji dan, u ambiciji da se pritvorom prvog čovjeka Federacije stvori prostor za preuzimanje izvršne vlasti od nove parlamentarne većine – prostor, dakle, za čin kojeg je Budimir, da ne ulazim razloge i njihovu opravdanost, i osobno onemogućavao. Što, pak, sve to znači za BiH i njezinu budućnost, sasvim je drugo pitanje. Što se, recimo, mene tiče, ni na kraj mi pameti nije pomisao kako bi sve ovo moglo biti doprinos jačanju pravne države i vladavine prava i demokracije, o temeljnim ljudskim i građanskim pravima da i ne govorimo. Potpuno suprotno. Ovakva praksa tjera strah u kosti. O tome, hoću reći, što bi mu se zbog opiranja jednoj pomahnitaloj političkoj praksi moglo dogoditi, mora razmišljati svatko. Iz toga, dakako, ne isključujem ni sebe osobno. Dapače. Sve češće razmišljam kakva bi me odmazda, zbog javne kritike koju prema političkoj klasi prakticiram, mogla stići.
Ali, ako je tako, svjesni bismo morali biti i još jednog detalja. S ovakvom praksom, naime, nemamo gotovo pa nikakvih šansi da se i za korak približimo društvu europskih naroda. Sasvim suprotno. Slučajevima tipa "Budimir" europska nam vrata mogu biti samo još više zatvorena – a naša djeca osuđena na izbor između odlaska za sva vremena ili opredjeljenja za dragovoljno tamnovanje u vlastitoj domovini. Pa dok se izdrži.
