BiH - država čiju propast nitko ne zaustavlja

Dok još razmišljam o tekstu kojeg tek trebam napisati, pročitah da je, navodno, četrdesetak viđenijih tuzlanskih članova vratilo stranačke iskaznice SDP-a i odlučilo prijeći Demokratskoj fronti Željka Komšića.

Je li to točno? Ne znam. Ako se to, pak, i nije dogodilo, dogodit će se – ili već sutra ili u danima i mjesecima pred nama. No, to nije problem zbog kojeg se treba zabrinuti. Ali, zato problem jeste sve ostalo što se ovoj zemlji događa.

Pola zemlje, naime, Bosnu i Hercegovinu ne priznaje svojom. Prije koji dan to se ustručavao nije i javno kazati jedan od potpredsjednika SNSD-a, stranke koja u ovom momentu, objektivno, može biti i snažan integrator, ali i opasan dezintegrator bh. države i društva. A ona, ako je po njezinu potpredsjedniku suditi čini sve da vlastitu državu uništi. Kako drugačije, uostalom, shvatiti izjavu da je za njega država Republika Srpska?

Što bi, međutim, čovjek i mogao očekivati od drugorazrednih partijskih činovnika – neovisno o tome što se takav sud ne bi mogao izvući i iz njegove formalne funkcije – ako isti, ili još kancerogeniji vokabular svakodnevno koristi njegov stranački šef i gospodar života i smrti u toj njegovoj „državi“. Njegov odnos prema BiH je, uostalom, odavna dešifriran. No, on javnost svaki dan podsjeti da se u međuvremenu ništa specijalnog u vezi sa tim nije promijenilo. Nedavno je, primjerice, najavio da će i osobno otići u Hag kako bi svjedočio na suđenju Karadžiću. Jer, veli, njegova pojava je za srpski narod povijesno značajna. Ne popušta ga, potom, ni ucjenjivački odnos prema pitanjima od zajedničkog interesa. Ili će biti kako tražim ili ću svako rješenje osobno blokirati. Ovih dana, recimo, vožd markiranjem granične crte između dvaju entiteta – koja u njegovoj glavi, očito, znači prvi korak u uspostavljanju granične međe – uvjetuje čak i provođenje popisa stanovništva. Ili, dakle, granica ili nema ništa od svega ostaloga – nema popisa stanovništva, zaustavlja se svaka priča o matičnim brojevima i jedinstvenoj evidenciji i slično.

Ali, ne ruši ovu zemlju samo Dodik. I nije joj o vratu samo politička filozofija s prostora Republike Srpske. Dapače. Sve upućuje na to kako su isto toliko kancerogeni i procesi s ovu stranu entitetske crte. Da logika „što gore, to bolje“ odgovara lideru HDZ-a stara je priča. Jer, takva je logika, uostalom, usuglašena s njegovim banjalučkim partnerom. I jasno je zašto. Miletu je ona, nema dvojbi, u funkciji stalnog podebljavanja granične crte. No, nešto bi iz čitave te priče ćariti mogao i Čović – begovat od Stoca do Livna, što je manje važno, ali i apsolutnu kontrolu na tom prostoru koja ga, među inim, štiti i od sudskog gonjenja zbog kriminala kojim je opterećen prethodnih petnaestak godina, što mu je za život i više nego prevažno.

Usput, čovjek je, barem za sada, i uspio. Na detalje ga, naime, ne podsjeća vlastiti narod – čije interese, navodno zastupa – posebice onaj u Posavini, koja je sve čvršće zakovana za Dodikov produžetak male velike Srbije zapadno od Drine, ali ni onaj u srednjoj Bosni koji ni sam, ostvari li se Čovićev politički naum, neće završiti puno slavnije. Realizaciju nauma mu, nažalost, ne ometaju ni oni u koje su jedino uprti i bili pogledi bh. građana – Lagumdžija i njegov SDP. A ni, što jes'-jes', svi ostali s federalne političke scene.
A djelovalo je jedno vrijeme, ruku na srce, da bi moglo biti drugačije. Usvojena je, recimo, programska platforma vladanja ovim dijelom zemlje – dokument koji je atipičan u odnosu na sve prethodne, i napravljen na principima evropske demokratske prakse. A onda je sve to, koliko preko noći, palo u vodu. Pukla je platforma, formirana je nova zakonodavna vlast – i to s onima za koje se tvrdilo da se s njima ne bi ni u raj. Ali, formirana nije i nova izvršna vlast. I sam Bog zna hoće li se prije novih izbora i konstituirati. Jer, puno je kočnica da bi njezina konstitucija djelovala kao realan projekt.

U uvjetima, međutim, prepoznatljive anarhije se – umjesto da se stišaju strasti – povlače potezi koje normalan ljudski mozak teško može shvatiti. Prisjetimo se, uostalom, Razvojne banke i uzurpacije ovlasti njezine skupštine od strane federalnog premijera. Učinio je to, tobože, da bi spriječio pljačku od strane donedavnih partnera. Ne isključujem da to može biti i istina. No, ako se radi o takvim utvarama, koji te vrag natjera na igru u istom kolu. I, konačno, zar ta vrsta straha može biti izgovor za vlastito nezakonito postupanje.

Prisjetimo se, potom, nove priče o Fondaciji za održivi razvoj. Svjetska banka joj, za potporu malom i srednjem poduzetništvu, ako dobro upratih, odobri preko stotinu miliona dolara. Nesporazumi, međutim, među ranijim partnerima federalnom premijeru poslužiše kao razlog da zatraži suspenziju odobrenog zajma – i opet uz isto obrazloženje. Tobože, donedavni partneri u vlasti su redom lopovi i kriminalci. I zato sve to treba suspendirati dok o sredstvima u prilici ne bude odlučivati dokazani moralista – Čović i njegov interesni krug. Možda u redovima donedavnih partnera i ima sijaset lopova i kriminalaca. Možda. Ali, zar se to nije i ranije znalo. I, zar je brana najnovijim strahovima suspenzija zajma Svjetske banke? I čekanje Čovića – čovjeka s najdebljim koferom kaznenih prijava zbog sumnji u kriminal – kako bi mu se sve to serviralo na pladnju?

Do kada ovakvo stanje može trajati? E, na razini normalnog prosuđivanja odgovor je krajnje nesiguran. Svi su, naime, očekivali da bi popunjavanje Ustavnoga suda moglo značiti uvod u konačan rasplet. No, problem je što bi i priča sa njim mogla potrajati. Klub Bošnjaka je, dok ovaj tekst nastaje, već najavio korištenje prava poziva na vitalni nacionalni interes. Tobože, na mjesto suca nije predložen njihov nego sudac po ukusu Bošnjaka druge sorte. A to, hvalim te Bože, i nije interes Bošnjaka. U međuvremenu se, međutim, destruira i postojeći sastav izvršne vlasti. Federalnu vladu je, ako misle ozbiljno, napustila skoro polovica njezinih ministara – uključujući i premijera dakako.

Nešto se, na koncu, kako stvari stoje, ne žuri ni međunarodnim centrima moći. Dojam je, naprotiv, kao da im ovo stanje odgovara. I kao da ga i sami produžavaju koliko je moguće duže. A tobože bi nas rado vidjeli u društvu evropskih naroda. I u strukturama NATO saveza dakako. Uskukao se, čitam, čak i visoki predstavnik. Kao, status kandidata će sigurno dobiti Srbija, tome se sigurno približavaju i svi drugi iz regije, samo je BiH, i to, tobož', zbog neprovođenja sudskih odluka, zakopana tamo gdje je i dosad bila.
Treba li mu vjerovati? Što se mene tiče, prostora je za vjeru i u njih sve manje. Ali, tko nam, onda, može pomoći? I kome poziv u pomoć treba uputiti? Može li, primjerice, rješenje biti u prijevremenim izborima? Može. Ali, je li Predsjednik Federacije spreman na takav izazov? Ne isključujem ni to. No, to nije i dovoljno. Jer, njegov potpis bez supotpisa druge dvojice – njegovih dopredsjednika – i ne znači mnogo. A na njih se, po mojoj procjeni, ne može računati.

Što onda preostaje? Jer, očito, sami sebi nismo spremni pomoći. A, ruku na srce, želja za pomoći ne postoji ni kod drugih – onih koji takav kapacitet, objektivno, posjeduju. Postoji li, u tom slučaju, uopće adresa kojoj bi se mogli obratiti? Ne znam. Ali, sve mi se čini kako nam je sve sigurnija samo jedna – dragi Bog. Ako je na pomoć ovakvima više spreman i on.

prof. dr. Slavo Kukić

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Bez izbora pred izbore Ružica Zeljko
ljubuski.info
Život proveden u crvotočini Boris Čerkuč | bljesak.info
ljubuski.info
Kad porastem, biću na proračunu Igor Božović | bljesak.info
ljubuski.info
Ima li nam života ako "naši" ne pobijede? Boris Čerkuč | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari