Kome šteti a kome koristi devetogodišnje obrazovanje?

Od uvođenja obveznog devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja 2009. godine, u Zapadnohercegovačkoj županiji se mogao steći dojam, prateći medije, kako se vodi dosta polemike na temu postoje li uvjeti za provedbu plana devetogodišnjeg obrazovanja, treba li pričekati s realizacijom programa te na kakve se sve načine reflektira sami program, kome na štetu, a kome na korist.

Pet godina 9-godišnjeg

Dvije su se vlade ZHŽ-a promijenile od trenutka uvođenja programa, na mjesto ministra Vjekoslava Čambera u Ministarstvu prosvjete, znanosti, kulture i sporta ZHŽ-a došla je ministrica Helena Lončar, mijenjan je i sam program, ali nije ukinut. S kolikim uspjehom se provodi te s kakvim problemima, pokušali smo doznati iz prve ruke u Osnovnoj školi fra Stipana Vrljića u Sovićima, općina Grude.

Ovu osnovnu školu trenutačno pohađa 328 učenika, u dvije smjene u Sovićima te u jutarnjoj smjeni u područnoj školi u Gorici, a broj učenika je s obzirom na veličinu mjesta u tendenciji opadanja. U goričkoj područnoj školi jedan razred još pohađa nastavu prema osmogodišnjem programu, a djeca u Sovićima koja pohađaju nastavu prema devetogodišnjem programu u školi su u drugoj smjeni, kao i jedan četvrti razred osmogodišnjeg programa. Od školske godine 2009./'10. broj učenika i učenica koji se upisuju u prvi razred je između 26 i 32.

Vratiti prvo polugodište

U Sovićima je škola u odličnom stanju, s dvoranom i velikim igralištem, prostranim dvorištem, a i unutrašnjost škole je adekvatno uređena. Također je i prometna povezanost dobra te učenici u oba smjera, prema školi i prema kućama, imaju prijevoz koji odlično funkcionira samo koji nije, kao i ostalim učenicima osnovnih škola, unatoč starim obećanjima, ni dan-danas besplatan. Problem nije ni prostor, odnosno broj učionica, tako da nema gužve. A prema riječima Ante Krstanovića, ravnatelja škole, nije problem ni sama provedba devetogodišnjeg obrazovnog programa.

Jedina stvar, prema objašnjenju ravnatelja, koja bi se mogla promijeniti, odnosno vratiti na staro, jest nastavni program za prve razrede. Od ove školske godine prvi razred na nastavu polazi u siječnju i djeca imaju četiri sata svaki dan dok su prvi razredi ranije išli na nastavu od početka školske godine, ali su imali tri sata.

"Pitao sam učiteljice koje su prije radile i koje rade sada koliko su djeca bila aktivna prije, a koliko danas. Dolazimo do zaključka da je njihova aktivnost identična. Djeca prvoga razreda mogu biti prva tri sata dosta aktivna, četvrti sat im postaje zamor bez obzira na predmet. Stoga bi bilo bolje, i to je stav učiteljica, da djeca idu na nastavu od početka školske godine po tri sata svaki dan jer se do drugog polugodišta već naviknu na aktivnosti, čak i malo porastu pa im tada četiri sata ne predstavljaju problem. Ovako se stvori problem i s učiteljicama jer bude veći broj slobodnih učiteljica u prvom polugodištu. Drugih problema po pitanju devetogodišnjeg obrazovanja nema. Naravno, iako je nekim roditeljima problem prijevoz djece prvog razreda u kratkom roku do škole i natrag, to bi bilo bolje za djecu", kaže Krstanović. Dakle, učiteljice su mišljenja kako bi djeca prvog razreda trebala u prvom polugodištu imati tri sata po 30 minuta, a u drugom polugodištu eventualno bi se mogao povećati broj sati na četiri.

Krstanović je dodao kako se često čuje s kolegama iz drugih škola koji ističu isti problem i to prvenstveno zbog djece koja bi mogla normalnije pratiti nastavu da u školu idu od početka školske godine.

Program prilagođen djeci

Djeca se već u drugom razredu susreću sa stranim jezikom koji je programom prilagođen njihovom uzrastu. Većih problema s učenjem jezika nema. Kasnije, prema devetogodišnjem programu u petom razredu, djeca će početi učiti i drugi strani jezik. Mirka Spajić, učiteljica prvog razreda, kazala nam je da su djeca dobra i mirna, nemaju problema u privikavanju na nastavu s obzirom na dob, a neka od njih i iznenađuju postojećim predznanjem.

Škola fra Stipana Vrljića ima prostranu knjižnicu kojoj nedostaje knjiga.

"U knjižnici ima dosta starih naslova, knjiga koje su stare po 30-40 godina i koje su istrošene, nedostaje im stranica i slično. Javlja se problem s lektirama jer ne može cijeli razred čitati istu knjigu, tako da se program lektire ne može pratiti u punom obujmu, događa se situacija da nema nego pet naslova jednog autora", objašnjava Krstanović svjestan činjenice da i druge škole imaju isti problem jer se teško dolazi do novih knjiga s obzirom na cijene i trenutačnu financijsku situaciju u općinama, županiji i općenito. Na pitanje je li logično tražiti kupnju novih knjiga u trenutku kada se korisnicima županijskog proračuna smanjuje plaća za osam posto, Krstanović je odgovorio: "To ne bi trebalo imati veze jedno s drugim".

Marko Čuljak [ Dnevni list ]

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari