Korupcija je, u romanskim jezicima, riječ koja označava kvarenje. Pokvarenost. Jesu li je prvi od svih preuzeli Germani, ne zna se. Ali se zna da danas označava trulež sustava. Zdravstva, sudstva, vlasti, vodovoda, kanalizacije, funkcioniranja robne kuće ili piljare. Trebalo je tu neman, tu pojavu, imenovati, prije nego se započne borba protiv nje. Dovoljno je strašno to da je neprijatelj nevidljiv i praktično neuništiv, barem se ne može potpuno poraziti i zatući, ako još ni ime nema – onda je nepobjediv. Psiholozi su ljudi koji ne mogu nikome pomoći da pobijedi strah. Mogu samo pacijentovom strahu dati oblik i ime, pa se ovaj sam mora boriti protiv njega. I, kao i u slučaju našeg problema, korupcije, nikad svoj strah do kraja ne pobijedi. Postoje i slučajevi da pacijent zavoli svoj strah, suživi se s njim, ide sa svojim strahom ruku pod ruku, privikne se na njega toliko da strah vlada čovjekom a ne čovjek svojim strahovima. Strah tada djelomično ili čak potpuno kontrolira ljudsko biće.
I u našem društvu, bez obzira zvali ga postkomunističko, postsocijalističko, postkolonijalno ili tranzicijsko, doživjelo je nešto slično. Naučili smo živjeti s korupcijom. Kao i ovisnici o strahu koji ne mogu bez svoga straha, tako se i mi, bojim se, bespovratno navikavamo na trulež oko nas, učimo djecu i jedni druge kako stare i provjerene vrijednosti; počevši od poštenja i iskrenosti, odanosti i ljubavi za svoje i razumijevanje za tuđe, pa sve do velikodušnosti, poštivanja drugih i savjesnosti u poslu, više nemaju, po „prostom pravilu koruptivnom“, nikakva smisla. Korupcija, dakle, jede i obiteljske, vjerske, čak i stripovske i filmske vrijednosti na kojima smo odrastali.
Ja sam ovisnik o riječima. Od njih, naposljetku, i živim. Kad pišem Francuzima, pišem na francuskom. Španjolcima na španjolskom, Germanima na engleskom. Njemački, naime, ne znam. Kad pišem za hrvatske medije, pišem na hrvatskom. Izbjegavam neke riječi, jer im još nisam potpuno „uhvatio“ značenje. Još uvijek ne znam razliku između „potrebit“ i „potreban“, jer se koriste u nespojivim kontekstima. Je li potreban onaj koji ima potrebu? Je li potrebit onaj kojega trebaju? Ili je obratno. Potrebito ono što se potrebuje ili ono čemu nešto treba? Ne znam, ali hrvatski ima dosta sinonima, pa se nekako izvlačim. Krhko je znanje, reče piskaralo bolje od mene. Nove sintagme na TV-u me još više zbune. Recimo „nevine žrtve“. Neprevodivo na bilo koji jezik. Žrtva, po definiciji, ne može biti kriva, inače ne bi bila žrtva nego osuđenik, krivac, zloćo, što god, samo ne žrtva. Ili „brutalna agresija“. Jeste li ikad čuli za nježnu? Čak sam čuo i izraz „brutalni genocid“... Na jednom plakatu je stajalo, prije godinu-dvije, „nevino osuđeni“. Nevini osuđeni, to bi išlo kao adekvatna sintagma. Nepravedno osuđeni, i to. Ovako, ako se duboko promisli, zvuči kao da su osuđeni na milovanje leptirovim krilom ili na pjesmu anđela. Kako god, čini se da je korupcija, malo-pomalo, iskvarila naš govor, čak i javni i književni diskurs. Čak nam je i riječi pojela korupcija.
Obrazovanje, ono formalno, napravi, recimo, „inženjera prava“. Sulude i nesvarljive definicije i složenice su posvud. Poput naslova u novinama „Odron se srušio na rudare“ ili „Izgubio novac bez svog znanja“. Premda, donekle razumijem i taj novinarski svijet. Premalo su plaćeni i pretrpani poslom. Nekad jedan čovjek radi ono za što treba čitav tim ljudi. Često je novinar i dizajner, i fotograf, i lektor, i grafičar, i detektiv, pa se to na tekstu često negativno i odrazi. Federalna televizija prednjači u verbalnoj nepismenosti. Možda je baš zato ovoliko ne volim. Hm, ne samo zato, znamo to i ja i vi. Ipak, da pobijem prethodnu teoriju, nepismenost i ne mora biti uzrokovana nedostatkom motivacije, to jest novca. Banke su mjesta u kojima ima puno novca, zar ne? Naravno, s ovakvim lihvarskim kamatama i robovskim uvjetima dizanja kredita, moraju biti bogate. Dakle, banke imaju novca. I da plate nekog pismenog, da im sastavi suvislu rečenicu, barem za plakat i reklamu. Ipak, već mjesecima na ulicama možete vidjeti nepismeni slogan „Mislite da su vaše želje nedostižne?“. UniCredit Banka vam nudi kredit, naravno. Da dostignete želje? Dostići želju... Valjda, ostvariti želju? Postići ostvarenje želje? Želje ne mogu, naime, biti nedostižne. Cilj može biti nedostižan. Želju možemo imati svi, želju svatko dostigne, počevši od želje za Monicom Belluci pa do novog jaguara. Ipak, već mjesecima se nadam da će netko pismen skloniti tu groznu konstrukciju s ulice, jer želje, za Boga miloga, ne mogu biti nedostižne. Njihovo ostvarenje da. Zašto „intelektualci“ iz UNICREDIT banke nisu napisali „Mislite li da su vaše želje neostvarive?“, pa da čovjek koji živi od riječi ne mora skretati pogled? Jezik, kao i sve drugo, truli i kvari se, poput društva i odnosa u obitelji, narodu, gradu, ulici, unutar jednog ljudskog bića. Kao rak do kosti, korupcija je došla do jezika. Do samog bitka. Jer, u početku bješe riječ. Poslije toga, mi. Država i banke su došle puno, puno kasnije.
