Transparenti s imenima mjesta iz BiH, koji su se vidjeli u televizijskim prijenosima utakmica rukometne reprezentacije Hrvatske odigranih u Splitu, svjedoče koliko su Hrvati iz BiH odani i vjerni izabranicima Line Červara i zaneseni i oduševljeni njihovom igrom i uspjehom.
Posebno su ponosni na dvojicu paklenih iz Hercegovine, Mirka Alilovića i Denisa Buntića, stasalih u HRK Izviđaču iz Ljubuškog, gradiću od 5.000 stanovnika uz granicu s Metkovićem i Vrgorcem, udaljenog 13 km od Međugorja.
Denis Buntić povremeno ulazi u igru i potvrđuje svoju klasu, a Mirko Alilović sjaji punim sjajem, vješto i hrabro kroti udarce najboljih svjetskih pucača i na najboljem je putu da postane prvi vratar Svjetskog prvenstva. U odlučnim trenucima, kada se utakmica lomi i treba napraviti odlučujući potez i prevagu, stasiti Alilović, koji već nekoliko godina uspješno stoji na vratima španjolskog Ademar Leona, štiti svoju mrežu. Njegove uspješne obrane smiruju suigrače, ulijevaju im povjerenje i daju novu snagu i polet da nadvise protivnika. Put do visina nije bio jednostavan i lak, bilo je trnja baš kao što je njime bogata i Mirkova kršna Hercegovina.
- Počeo je trenirati s trinaest godina. Kad smo razgovarali što bi uzeo, rekao mi je "Tata, ja bih rukomet". Otišli smo k profesoru Zvonki Hercegu, a on ga je upitao: "Mirko, što bi ti?" Rekao mu je da bi želio biti golman i tako je počeo svoju "golgotu". Malo pomalo, puno truda i odricanja od djetinjstva i, evo, došao je dokle je došao, hvala Bogu, samo da mu bude zdravlja, bit će još bolje - govori Mirkov otac Ivan.
Mirko je od samog početka bio posve predan i posvećen svom sportskom izboru i opredjeljenju.
- Bio je redovit na treninzima. Jednom sam zakasnio pet minuta, a on mi prijekorno kaže: "Gdje si, tata, dosad?" Kao vozač u poduzeću bio sam često poslom na putu, pa ga je vozio moj brat, pa susjed, kasnije sestre kada su položile vozački ispit i tako dok i on nije položio. Nikad nije kasnio ni minute i zato je postigao to što je postigao. Svaki ga trener cijeni i obožava zato što je veliki radnik, a rad se vraća - dobro poznaje svojega sina Ivan.
Otac Mirka Alilovića - Ivan, pred svojom kućom u Hrašljanima.jpg
Životne prilike u poslijeratnoj Hercegovini nisu bile lake i Mirkovi roditelji sastavljali su kraj s krajem da bi podigli troje svoje djece, kćeri Kristinu i Ivanu i najmlađeg, sada 23-godišnjeg Mirka. Mirkovi treninzi bili su dodatno opterećenje, uz ostalo, trebalo ga je voziti na treninge dva kilometra od kuće u selu Hrašljanima.
Bilo je teških trenutaka i kriza, ali kada je u pitanju vlastito dijete, ništa nije teško i povremeno se sve zaboravi. Sve se izdržalo uz pomoć i ljubav Božju. Kada smo putovali u Split, rekla sam Ivanu: "Nismo ni svjesni koga imamo i koliko nam je lijepo! Samo, Bože, zdravlja". Došli smo tu gdje jesmo iako je i ovo sve prolazno, toga smo svjesni. Mirko je sada, hajdemo tako reći, zvijezda iako se on tako ne osjeća, on je mali skromni Mirko. Zbog toga smo još sretniji što je ostao na zemlji, i dalje je onaj naš Mirko na kojega smo navikli - kaže Mirkova mama Dragica.
Otac Ivan i majka Dragica prate sve utakmice
Mirkovi roditelji, otac Ivan i mama Dragica, te sestre i nekoliko rođaka, putovali su iz Ljubuškog do 120 km udaljenog Splita na utakmice hrvatske reprezentacije. Nakon pobjede nad Šveđanima, tata i mama produžili su u Zagreb i pratit će sve iduće utakmice koje bude igrala Hrvatska.
Mirko je dobro branio i protiv Španjolske i protiv Švedske. Rekao bih da mu je sve išlo od ruke, u te dvije utakmice pokazao je pravo lice. Nakon utakmice smo se vidjeli, čestitali smo mu i morao se vratiti natrag. Bit ćemo u Zagrebu sedam dana, nadam se da će oni u nedjelju biti u finalu - vjeruje tata Ivan.
Mama Dragica kaže da je na utakmici sa Šveđanima izgubila grlo od navijanja i pjesme.
Bože dragi, kako nam je srce svima lupalo dok je dvanaest tisuća ljudi u dvorani skandiralo: "Mirko, Mirko!"
Što se ti ne potpisa !?