Kissville. Route 88.

Sjećam se dobro, bilo je to negdje u ranu jesen 88. godine u Vojnom odsijeku Ljubuški. Jure Galić se dere na mene i prijeti mi smrću radi "izdaje otadžbine". Pale su grube riči. Rekao mi je kako "ima vlast nadamnom i može me odmah ubiti samo ako hoće. Raskomadat me u paramparčad kao i sve ovakve kao što sam ja." Najgore opet bilo, nisam to smio nikomu kazati. Moj svit je tada umra po stoti put.

Smrt mi nije bila nista novo, ali opet, ta prijetnja me ubola duboko u srce. Sjećam se dobro, te 88. godine i dolaska u Zagreb. Gospe draga, izmučeno seljačko dite u Zagrebu. Pokojni Ante Paradžik me odveo u jedan odvjetnički ured. Tada sam prvi put vidio grb Otaca mojih kako javno visi na zidu. Od nevjerice nisam mogao izustiti ni slova.

Svaki put kad počne novi seminar, predstavim se polaznicima kako to priliči. Iz očiju im svaki put izvire neizrečeno pitanje - Odakle je to ime? Vazda odgovorim na to neizrečeno pitanje - Hrvatsko je.

Rodjen u Kissville. Hrvat. Iskoristim priliku pa kazem koju o mirisima, vodopadima, kamenu i drači... Slijedi vazda ista procedura, svi bi najradije odmah krenuli na odmor. Ponekad pustim Škarpelina. Dalmatinac je ali ga naiskoli volim kad drica i spica oni kamen... Iz sramote ne govorim nikad o mom narodu koji pristaje na ukidanje banaka, koji ne smije vlastite radio postaje zvati hrvatskima, niti na tablicama vozila ne smije posjedovati hrvatska obilježja, koji je od hrvatskog grba napravio lakrdiju, koji žive u protektoratu kao zadnji primati a nacija je iz jezgre stare Europe. O mom narodu koji nije u stanju upravljati sobom i dok Šiptari imaju drzavu mi imamo protektorat. Infrastruktura, gospodarstvo i turizam su truli, čak niti u Međugorju nisu uspjeli uraditi kanalizaciju iako tamo godišnje boravi preko milijun ljudi. O mom narodu koji dozvoljava da mu pontonima i mostovima obilaze hrvatsku grudu da bi ju spojili. Mirovine i plaće su mizerne, živjeti se ne moze a korupcija je u usponu. Poljoprivrednici ne mogu prodati povrće, dica plaću. Sve slično kao u vrime Neđe od Ljubuškog... Čovjek bi rekao, Neđina se ostvarila.

Mater mi je vazda govorila da sam drugačiji, da nisam ka druga dica. Od rođenja tako. U zemlji u kojoj živim govore mi da sam drugačiji. Drugačijost je samnom, ja s njom.

Sjećam se dobro zadnjeg dolaska u Hercegovinu. Prošlo je lito dana. U pravilu idem na lokalne "granične prelaze", ovaj put sam vozio onom krivudavom cestom od Vrgorca prema Crvenom Grmu. Htjdoh vidjeti Ljubuški sa brda, osjetiti one mirise... Kako mi pogled pade po Ljubuškoj dolini, stegnu mi se grlo, od lipote i od žalosti. Ispred "graničnog prelaza" suze navalile, nemogu ih zaustaviti. Teku. Stadoh uz stranu. Nakon nekog vrimena eto ti policajca, stariji čovik, pita - Šta je? Velim - Na ovoj crti umire Zemlja Otaca mojih, grlim je i plačem. Sjećam se dobro kako držim taj kamen u ruci. Hercegovaćki kamen. Vazda vonja. Kako kad. Na kupinu, cmilje, kadulju, trišnje, divije jagode, draču, vrisak, na crvenicu. Ako se pitate kako može kamen mirisati, ja vam velim da može. Ne mirise opet svakomu, to je tako.

Sjećam se svakog sna o didu Boži. Vazda reče na kraju "Sine, vrati se u Hrvatsku". Ma ja taman oću mu ispričat sve... pa se probudim. Vazda tako.

Mene je sramota prosvjeda moga naroda protiv partizanskog filma u trajanju od 12 minuta. Ja ne vidim nikakav problem u tom filmu i otišao bih na prikazivanje. Moj narod se digao na noge protiv filma o Neđi. Razumjem ja moj narod jer je bijes protiv Udbe i partizana s razlogom ogroman. Osobito kada partizani prikazuju istinu na njihov način. Film laže. Jednostrano prikazuje drugačijeg Neđu. Druga, neprikazana strana Neđe je strana sitnog udbaškog doušnika. Udba mu je omogucila Foto88 preko kojeg je slikavao ljude. Slikavao nas je kapitalističkom kamerom a prodavao socijalističkom režimu. Taj film o Neđi je trebao biti 212 a ne 12 minuta dug. A nije. Biće da je nestalo vrpce.

Pravo je čudo koliko se hrvatskih ljudi da mobilizirati protiv jednog tako banalnog filma dok je naša stvarnost milijun puta strašniji film. Pravo je čudo kako se nitko ne da mobilizirati za prosvjede protiv živuceg filma, u korist promjena i vlastitog napredka. Zemljo oprosti nam.

Herz

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari