Što Hrvati traže u BiH

ljubuski.info

Hrvatski dužnosnici u BiH dugo nisu tražili ništa osim što su lovili u mutnom. I na kraju ispade ono po Rojsovom : "Tko je jamio, jamio". A pojedinci su jamili, mašala. Narodu su obećavali Herceg - Bosnu i javno ih lagali. Iako su krali tražili su da im se aplaudira. Podvodili su to pod hrvatski nacionalni interes.

Čak je dugo i u narodu bilo uvriježeno mišljenje kad kradu političari drugih nacionalnosti neka kradu i naši. Međutim, danas kad je narod do temelja pokraden, ne misle tako. I dok veliki broj političara ujedinjuje lopovluk i krađa, narod se počeo ujedinjavati na nevolji i bijedi. Kad bi se još više ujedinili protiv kriminalaca svih vjera i nacija, bio bi to pravi put za svrgavanje s vlasti dugogodišnjih "nacionalnih spasitelja".

Nakon potpisa Daytonskog sporazuma valjalo je graditi Republiku Srpsku, Federaciju BiH i u njoj županije te samu državu. Ujediniti vojske, Armiju BiH i HVO u vojsku FBiH, a potom sve to preustrojiti s vojskom R Srpske i praviti Oružane snage BiH, priznajmo, ipak je bio složen društveni proces. I to je učinjeno. Pomak za svaku hvalu, od tri u ratu suprotstavljene vojske napravljena je jedna koja danas besprijekorno funkcionira. Bar tako izgleda. Iako mi nije jasno što će BiH vojska, ona je ustrojena i neka je. Možda mora postojati zbog opstojnosti same države. Ali ne da je čuva kao što je bivša JNA "čuvala" bivšu Jugoslaviju i njezinim čuvanjem zlo počinila nego kao jedan od zaštitnih državnih mehanizama.

No vratimo se temi i iznevjerenim očekivanjima Hrvata u BiH. Od gašenja Herceg – Bosne Hrvati su zbunjeni. Unatoč Washingtonskog i Daytonskog sporazuma i Visokog predstavnika zaduženog i jedino ovlaštenog za tumačenje tih dokumenata, hrvatski političari narodu nisu kazali istinu. Obmanivali su ih. Naravno, predstavnici HDZ BiH. Samom uspostavom županija – kantona, Pero Marković, visoki HDZ-ov tadašnji dužnosnik koji je imao sve odlike političkog siledžije, a u to doba zasjeo i na visoku dužnostu HNŽ, u mješovitim je kantonima čak obećavao uspostavu i podkantona, naravno, misleći pri tome na bošnjačke i hrvatske, što je bilo van svakog zdravog razuma. Slučajno se sjetih Markovića i bila bi nepravda kad bih tvrdio da je on bio iznimka. Dakako, bilo ih je i previše s takvom retorikom.

Odvraćali su izbjeglice od povratka i usmjeravali ih protiv međunarodnih predstavnika kao zlih dužnosnika koji su, kako su im govorili došli razvlastiti Hrvate u BiH, a njihove političare – HDZ-ovce – žele podrediti tuđim interesima. S Federacijom su se izigravali i ubirali plodove kroz financijsku potporu Republike Hrvatske koja je slala pomoć Hrvatima u BiH, a ne HDZ-ovcima koji su je nemilosrdno krali. Tadašnji su HDZ-ovi dužnosnici u FBiH i na državnoj razini, uglavnom, u Sarajevo odlazili utorkom i tamo se zadržavali dan dva i smišljali način za vršenje opstrukcija. Imali su nepisano pravilo : Raditi da se ništa ne uradi. I to im je uspijevalo.

I umjesto da vraćaju ljude u institucije sustava, na radna mjesta na kojima su bili prije rata, odvraćali su ih od povratka što je dovelo do nacionalnog debalansa uposlenika u administraciji državne uprave na svim razinama. I umjesto kreativnog sudjelovanja u izgradnji sustava, HDZ-ovci organiziraju narod protiv izbora Stjepana Mesića za predsjednika R Hrvatske. Možete misliti, kazano simbolički, brineš brigu o tuđoj kući, a svoju zapuštaš. Tadašnje su političke garniture s nipodaštavanjem gledali sve one koji su u vrijeme lokalnih izbora išli glasovati u svoju prijeratnu općinu življenja. Do te su mjere manipulirali nesretnim izbjeglicama da su im obećavali tuđe kuće i stanove, a dakako i radnim ih mjestima ucjenjivali te im osiguravali organiziran prijevoz za glasovanje u drugim općinama. Tako su izbjegli konjički Hrvati na području Hercegovine za glasovanje imali osiguran prijevoz za Stolac, a ne za Konjic.

Unatoč tomu, za prvih poslijeratnih lokalnih izbora u Općinsko vijeće Konjic izabrano je pet vijećnika hrvatske nacionalnosti, dok u zadnja dva izborna ciklusa tamo jedva prođe jedan Hrvat. Razlog leži u izostalom povratku jer od prijeratnih 11.500 Hrvata tamo ih živi danas manje od 1500 i to uglavnom starije životne dobi. Njihovom povratku nisu pomogle ni aktivnosti pomoćnog biskupa Vrhbosanske nadbiskupije dr.Pere Sudar, djeteta tog podneblja koji je tamo bio ustanovio Katolički školski centar i brižnog ravnatelja tog Centra don Ante Ledića, a koji se za nekoliko godina ugasio kako zbog pomanjkanja broja učenika hrvatske nacionalnosti tako i zbog nesporazuma s Ministarstvom obrazovanja HNŽ oko njegovog sufinanciranja. Podsjećanja radi, tadašnji je ministar bio hrvatske nacionalnosti.

Silni su politički promašaji pratili sve društvene aktivnosti na političkoj sceni Hrvata u BiH. Neki od tadašnjih HDZ-ovih političkih lidera su unaprijeđeni na više društvene položaje, neki su u zatvoru, dok su neki u bijegu od sudskih procesa ili su ucijenjeni zbog kriminalnih i drugih mutnih radnji. Uglavnom, postdeytonsko vrijeme nije iskorišteno osmišljeno za izgradnju institucija sustava nego su se tražili protivnici u drugim narodima i drugim hrvatskim političkim strankama sve s ciljem zadržavanja političkog monopola i manipuliranja masama. U svojoj su destrukciji do kraja uspijevali i rezultat toga je današnja konfuzna politička slika na hrvatskoj političkoj sceni. Unatoč tomu, i danas su tamo iste političke plejade ili njihovi istomišljenici koji pričaju iste priče, uglavnom, o ugroženosti Hrvata, a nikako da prihvate istinu da su i oni tome pridonijeli.

Nesporno je da je HDZ BiH i danas najbrojnija i najjača politička stranka na hrvatskoj političkoj sceni s razvijenom stranačkom infrastrukturom i kadrovima koji bi mogli pridonijeti općem boljitku. Unatoč tomu, politički joj je rejting svakim danom sve skromniji. Međutim, Hrvati nemaju političku alternativu. Nema druge političke stranke koja joj je dorasla. Stoga bi politički dijalog i veća sloboda razmišljanja u toj stranci, koje do sada nije bilo, možda bilo rješenje kako bi na čelo došli politički nekompromitirani i neokaljani kadrovi. Koji bi s drugim hrvatskim političkim strankama, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju, donijeli strategiju svog političkog djelovanja s ciljem osiguranja opstojnosti i jednakopravnosti Hrvata u BiH. Da istinski prihvate BiH kao svoju domovinu u kojoj će dijeliti sudbinu sa ostalim narodima i narodnostima. Međutim, i za to je potrebna politička katarza najjače političke stranke koja sebe naziva stožernom. Ima li HDZ BiH u svojim redovima snage da uradi diferencijaciju? Bio bi to, možda, i jasan pokazatelj što Hrvati traže u BiH.

Ilija Šagolj

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Ljubuška vatrena svitanja Krešo Vujević
ljubuski.info
Bacanje prašine u oči Josip Mlakić | bljesak.info
ljubuski.info
Pravda je samo za sirotinju Emir Imamović | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari