Pravi spektakl, općenarodno veselje, šarenilo i teatarski luna-park, priredio je redatelj Krešimir Dolenčić u HNK Split, uprizorivši premijerno u petak, po treći put u svojoj karijeri, čuveni Tijardovićev “Spli’ski akvarel”.
Vjerujemo da niste znali da se radnja jednog od tri čina odvija u potpunost u našem gradu, u kući čudotvornog liječnika Salke Salikovića u ljubuškoj Bešir mahali. O tome Vam prenosimo tekst Halida Sadikovića.
Za velike uspjehe u liječenju travama Sado treba zahvaliti i vanrednom poznavanju bolesnika.Gledao je mnogo šire od običnog travara,a i znao je mnogo više.Zato je
njegova dijagnostika u većine pacijenata bila pouzdana.Pored velikog znanja,Sado je imao i neki poseban dar, neko posebno znanje za dijagnostiku.O tome je jednom novinaru 1928.godine rekao:
" ...Tu treba dubokog posmatranja bolesnika,treba ući u njegovu dušu i pokrenuti na rad jedno unutarnje osjetilo ,koje kanda sjedi više u srcu,nego u moždanima i nameće se razumu kao neodoljiva slutnja koju je lakše osjetiti nego li opisati."...
Sado je crpio dijagnozu iz anamneze (kazivanja),inspekcije i palpacije bolesnika.Pomno je pratio njegovo izlaganje,pokrete,mimiku,reakcije,redovno palpirao puls....Nije potcjenjivao nijedan podatak,simptom ili znak,ako ga je mogao koristitiu dijagnostici i liječenju.
Jednostavan, staložen, autoritativan, jasan i neposredan u kontaktu,ulivao je nadu bolesnicima,bez obzira na njihovo porijeklo,socijalno stanje i nivo obrazovanja.Pred njegovom ambulantom na Žabljaku su se mogli susresti pacijenti svih boja i uzrasta, iz svih društvenih slojeva,iz svih krajeva Kraljevine i sa svih kontinenata.
U vrijeme njegove najveće popularnosti 1928.godine najviše su mu dolazili Dalmatinci. Sado je zapazio da Dalmatinci, za razliku od Hercegovaca, traže lijeka u početnoj fazi bolesti i svjesniji su njenih štetnih posljedica.
Na stvaranju Sadinog lika narodnog ljekara čudesnih sposobnosti uticali i česti napisi i rasprave u splitskim novinama. Tvrdilo se da je vidovit,da poznaje telepatiju,da je čarobnjak.
Splićani su dolazili i u vrijeme kritika Sadinog liječenja koje su poticale od splitskih ljekara sa osjetno smanjenom klijentelom.
Tada su u Splitu o Sadi sve znali,kao da je bio njihov sugrađanin.Znao je to i jedan daroviti muzičar,Ivo Tijardović,rođeni Splićanin, kome je 1928.godine sinula ideja da to prenese u svoje slavno muzičko djelo-operetu "Spli'ski akvarel".
"Spli'ski akvarel" ima tri čina i traje oko tri sata.Meštar ga je posvetio splitskom "malomen puku" , kako on kaže, pravom autoru ovog djela. Opereta je prožeta autentičnim dalmatinskim melosom i prepuna živopisnih slika iz splitske svakodnevnice i života malih ljudi,dalmatinskih težaka.
Lica u opereti su barba Toma Sale, hipohondrična Jovana, njegova žena, Marica, njihova jedinica, Tonči, Perina, Lešandro, Zenzo, Mikula ribar, Johnny i Willy, podoficiri američke flote (tada je u Splitu bila usidrena američka flota,o.a.), neki Fanat, Salko Saliković, čudotvorni liječnik, jedan strašljivi Trogiranin, Pera, gazda
Salko Saliković, čudotvorni liječnik, je narodni ljekar Sadik Sadiković iz Ljubuškog.
Radnja iz drugog čina odvija se u potpunosti u Sadinoj kući u ljubuškoj Bešir mahali. Lešandro savjetuje Jovani, ženi Tominoj , teškoj bolesnici, da sebi traži lijeka kod čudotvorca Salke Salikovića i odvozi je svojom u Ljubuški. U čekaonici, su se sreli Toma, Jovana i Marica, zabrinuti kako će se vratiti u Split, jer Lešandro stalno ucjenjuje. Salko čudotvorac daje svima čudotvorne lijekove. Među pacijentima je i bogati sremski gazda Pera koji je bacio oko na lijepu Maricu...
Prva izvedba 1928.godine nije bila osobito uspješna. Reprize, uz scenske modernizacije postajale su sve popularnije tako da je danas vrhunsko operetno djelo.
Mnogi misle da je drugi čin najveseliji,ako ne najbolji dio operete. Sado je prikazan kao orijentalni mag koji savjetuje i dijeli lijekove sa čudotvornim efektima...
Ljubušacima je svakako imponiralo kad su saznali da je njihov Sado jedan od glavnih aktera te vrhunske operete, ali, ubrzo su pale i prve zamjerke da lik Sadin nije prikazan u pravom svijetlu.
Naime, lik tako čuvenog narodnog ljekara iz susjednog hercegovačkog grada nije dopustivo svoditi na nivo istočnjačkog čudotvorca, niti je primjereno njegovu ambulantu prikazivati kao mjesto carske raskoši.
Sado je mnogo pomogao ljudima, u prvom redu, svojim znanjem i darom, nikako čudotvornim lijekovima.
U Novom beharu Nametak piše: Mi se nećemo upuštati u ocjenu ovog djela ni s književnog, ni s muzičkog stanovišta, nego je tek jedna stvar koju ne možemo šutke mimoići. U današnje doba, doba neiskazane bijede i materijalnog stradanja jadnog i napaćenog ljubuškog muslimanskog stanovništva, neukusno je iznositi u literarnom djelu carsko rimski razvratni život, polugole balerine, evnuhe i slične nemoguće rekvizite literata-putnika po istoku. Kad je već g.Tijardović oglašen kao kompozitor pučkog života,mogao je biti pravedan, pa i u drugom činu umjesto raskoši iznijeti bokun našeg života,a to mu nije bilo teško, jer između Ljubuškog i Splita nema Kineskog zida.>
Ipak,Meštru ostaje iskrena zahvalnost što je u svom remek djelu sačuvao spomen na jednog velikog narodnog ljekara poniklog u žabljačkoj Bešir mahali.
