Različiti su oblici nasilja nad pojedincima i zajednicama. Jedno od grubih nasilja nad nekom zajednicom je njezino negiranje. Upravo svjedočimo općoj diskriminaciji i grubom nasilju nad Hercegovinom i Hercegovcima. Mnogi bošnjački političari i politički angažirani bošnjački intelektualci, svjesno izbjegavaju i suviše često sramotno zaboravljaju spomenuti Hercegovinu u imenu države. Pomažu im televizijski urednici i voditelja. Nenamjerno ili namjerno. Kao na Bilinom polju, čuje se samo Bosna, Bosna. Nažalost, tom navijačkom zboru, sve češće se pridružuju sadašnji Visoki predstavnik. Naći će se u tom zboru i pokoji javni djelatnik, pa i svećenik, iz druga dva naroda, ali iz sasvim drugih pobuda.
Nije teško dokučiti kako je to dio dugoročne strategije veliko bošnjačke politike. I ona je, nažalost, rođena u Akademijinim odajama. Krajnji cilj te politike je priskrbiti Bošnjacima ulogu temeljnoga naroda i, potom, stvoriti bošnjačku nacionalnu državu Bosnu. Pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u bošnjačko bosansku državu. Prostu, unitarnu i centraliziranu državu naciju.
Alijin politički zavjet.
Razvidna je zamisao Bošnjaka, a hoćemo li zaboravnost Visokoga predstavnika pravdati riječima: "Oprosti mu Hercegovino, ne zna što čini!". Nećemo. Poslije poništenja rezultata demokratskih izbora, na gubernatorski način, i on postade razvidan. Dobio je zadaću čuvati ukupnost Bosne i Hercegovine. Čuvati deytonsko zdanje sa svim njegovim dijelovima.
Šaptači zbunjenom učeniku
I Hercegovinu. I ona je dio Bosne i Hercegovine. U oba entiteta pod svojim imenom. Jedino je ona zajednička. A on, kao i svaki slab učenik, zbunjen "dobronamjernim" došaptavanjima, opetovano muca izgovoriti njeno puno ime. Ne dvojimo kako ne zna što mu je prava zadaća. Dvojimo o tomu kako ne zna koji će zadatak PIC-ova profesorskog zbora, prvo rješavati. Možda mu može pomoći Erdoganova pobjeda u Stambolu. Ne znamo je li se veselio sa Sarajlijama. Znamo i Erdogan je član PIC-ova profesorskog zbora i jedan od šaptača.
Nakanu Bošnjaka, postati temeljnim narodom Bosne i Hercegovine, priječe dvije nesavladive prepreke. Prva je, već postojanje tri temeljna naroda, a niti jedan bosanski. Što činiti s njima? Druga je, dvočlano ime države. Sve dok je i Hercegovina u imenu države, Bošnjaci Bosanci ne mogu se u potpunosti poistovjetiti s državom. Kako biti temeljni narod u svojoj državi Bosni, ako su tu i Hercegovina i Hercegovci. Zato čuvari Alijinog zavjeta hodaju zemljom i svijetom, koristeći se vladinim i nevladinim organizacijama i pričaju kako državi treba promijeniti ime u Bosna.
U Bosni Hercegovine nema
Bošnjaci Bosanci ne bi htjeli Hercegovinu u imenu države, a htjeli bi Hercegovinu u njenom sastavu. Ako može dragovoljno, dobro. Ako ne može, a znamo kako sada ne može, izbacimo ih iz imena i pamćenja. Oni bi Neretvu, sunce i smokve, kamen i vino. Uz riječ Bosna to ne ide. Niti uz rijeku, niti uz zemljopisni pojam, niti uz državu.
Uz sveopće negiranje Hercegovine i Hercegovaca iznijeta je i zamisao o nekoj probosanskoj politici. U sarajevskim tiskanim i elektroničkim medijima i internet portalima zalaganje za probosansku politiku promiče se redovito kao nešto dobro. Nasuprot tomu, ako se netko u svom javnom nastupu zalaže za boljitak Hercegovine, mediji to ocijene lošim, kužnim. Ne dobronamjernim. Onda je to, "da prostiš", prohercegovačka politika. Taji se kako su obje za državu Bosnu i Hercegovinu podjednako loše. Poglavito ako je probosanska skrivalica za probošnjačku politiku. Iako je mediji stalno promiču, do danas nitko nikad nije objasnio što je, zapravo, ta politika.
Jedino je probosansko-hercegovačka politika, uistinu, državotvorna politika. Čuvarica Bosne i Hercegovine. Samo takva politika koja uspije naći zajednički imenitelj za sve različite nacionalne i druge politike koje se vode u ovoj našoj podijeljenoj, a zajedničkoj državi, pokazati će pravi put. Možda krivudav, ali s jasnim odredištem. Takvu politiku treba promicati.
