SDP će sastaviti vladu. HDZ-ovi neće biti u vladi. Nijednoj. Čović će završit u zatvoru. Božu će smijeniti pučem. Hrvati se neće izborit za entitet. Amerikanci će smjenit Dodika.
MMF će oprostit dugove. Kantoni će prepustiti sve ovlasti Federaciji. Rajka Vasića će zgazit kamion. Srbi će shvatiti da su bosanski pravoslavci a Hrvati će shvatit da su bosanski katolici. Bojan Bajić će pobijedit na vanrednim izborima za predsjednika RS. SDP će pobijedit na izborima u Hrvatskoj a Čeda Jovanović na izborima u Srbiji. Ivan Šarčević će postati nadbiskup. Sandžak će se pripojiti BiH. Hercegovci će prihvatiti da se BiH zove Bosna. Poskok će se ugasiti zbog slabe posjećenosti. Bosna će biti normalna država a Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić će živjeti na vlasti dugo i sretno do kraja života.
Ima li ovdje nešto realno? Od svega je najizglednije da će Rajka spucat FAP. Ovo ostalo živi samo u glavama nabrijanih sarajevskih SDP-ovskih adolescenata. Naoružani jednoličnim banalnim frazama i parolama, bučno iznose svoje maštarije postavljajući ih kao svetu istinu za ostale narode i narodnosti u BiH. Koliko će živjeti svoj san, ovisi o Zlatku Lagumdžiji. San može biti dug i kratak, ali realnost je trajna kategorija. Trajnija od Republike Srpske. A realnost je otprilike ovakva:
Hrvati su nakon 16 godina nakon rata izbrusili politički stav i u 95% političkoj volji izglasali političke zahtjeve. Hoće li zahtjevi biti usvojeni ili ne, ovisi o drugim silama. Da bi se Hrvate onemogućilo u njihovim ciljevima potrebna je određena sila. Dok je sila tu, zahtjevi se neće ostvariti. Koliko će sila biti prisutna? To zna famozna međunarodna zajednica. Sila košta. Tako će i Međunarodnu zajednicu trajno koštati suzbijanje hrvatskih političkih zahtjeva. Oni će jedan dan otići a trošak sile ostaviti Bošnjacima, jedinima koji imaju interes sputavati hrvatske političke zahtjeve. Bošnjaci tu silu imaju, ali i njih će koštati. Onda će Srbi izaći sa svojim, najnovijim zahtjevima. Onda će trebati sila da se i njih potisne. Takvo natezanje može potrajati decenijama. Hrvati sasvim sigurno neće nikad odustati od svojih političkih zahtjeva, kao ni Srbi. Ako Hrvati upotrijebe NIKAD onda će Bošnjaci morati suprotstaviti UVIJEK; dakle, UVIJEK će silom suzbijati.
NIKAD i UVIJEK ustvari ne postoje. Ili će Hrvati odustati ili će Bošnjaci popustiti. Ipak, Hrvate želja ništa ne košta dok sila itekako košta.
Gledano filozofski, neizbježna je nezavisnost Katalonije, Baskije, Kosova i čega sve ne. Hrvati u BiH ne traže i ne žele nikakvu nezavisnost (bar ja nisam sreo nijednog koji želi) i realno je teško zamisliti silu koja je u stanju onemogućiti Hrvate u želji da dobiju svoju institucionalnu, političku i fianncijsku ravnopravnost u BiH, želju koja je daleko ispod nezavisnosti.
Ono na što će se Hrvati morati naviknuti jeste da budu spremni nastaviti borbu nakon svakog poraza. Ako se u godini pred nama ispuni svaka fantazija iz prvog pasusa, ideja hrvatske politike u BiH ne smije utišati. To je jedini poraz koji Hrvati u BiH neće prevladati.
