Bosna i Hercegovina se, jadna, muči, tražeći smisao vlastita postojanja

Početkom mjeseca studenoga prema našem, gregorijanskom, odnosno krajem listopada prema ruskom, julijanskom kalendaru, navršit će se 93 godine od revolucije koja bolje da se nikad nije ni dogodila. Ni Oktobarskoj revoluciji, baš kao ni mnogim drugim velikim društvenim pokretima i mijenama koji su se kasnije pretvarali u zločinačke, ne mogu se odreći ispravni motivi.

Dokidanje nepravednih društvenih odnosa, ostvarivanje ideala socijalne pravde, narodnih sloboda i ljudskih prava - ima li uzvišenijih poticaja za revolucionarni napor pojedinaca i „širokih narodnih masa“?

Svojevrsni paradoks, prema kojem je - od slavne komunističke - u povijesti teško pronaći ideologiju u ime koje je napravljeno više zla a da se ona pritom kitila umilnijim parolama, još će dugo zaokupljati istraživački nerv brojnih politologa i drugih srodnih stručnjaka.

Unatoč svemu što je danas poznato o strahotama komunizma u Sovjetskom Savezu, unatoč milijunima nevinih žrtava, progonima i pogromima neprispodobivih razmjera, prisilnoj rusifikaciji i ugnjetavanju manjih naroda, unatoč gaženju upravo onih ideala za koja se taj sustav tobože borio, i ove ćete godine na televiziji vidjeti slike s Crvenoga trga u Moskvi na kojima nemala skupina ljudi zaziva povratak komunizma i sovjetskoga imperija.

Kao što onaj Željko Komšić u svom uredu drži sliku Josipa Broza, vjerujući valjda da u tome nema ništa bolesno, tako će mnogi od njih ponosno nositi Staljinove slike, nosit će jarko crvene zastave s petokrakom i slične zloguke insignije. Prizori su to normalnu čovjeku nevjerojatni, znam, znam i da ste pomislili kako bi u gornjem kutu televizora možda trebalo stajati ono upozorenje da prilog nije za maloljetnike i djecu, ali, dok god se radi o ipak maloj skupini ishlapjelih nostalgičara, ne treba od toga raditi bauk.

Bosna i Hercegovina, država nastala na razvalinama jednog drugog, jugoslavenskoga imperija i pripadajućeg totalitarnoga sustava, potvrđuje ovih listopadskih dana zašto je na glasu kao država svakoraznih apsurda i izopačenosti.

Tek kada su ovdašnji socijaldemokrati, inače smiješni baštinici brojnih jugoslavenskih komunističkih zabluda, još jednom bili glavni režiseri velike izborne prijevare, i zadnjim slijepcima postalo je jasno da je u ovoj državi nešto trulo.

Prenaivno bi bilo Komšićev izbor (i općenito jako dobre izborne rezultate SDP-a među Bošnjacima) objasniti tek ustajalim emocionalnim navikama njihovih glasača. Puno bliže istini jest zaključak da se radi o tipičnoj unitarističkoj podvali, drskoj i po budućnost same države pogubnoj podvali koju se želi kamuflirati plaštom multietničnosti i jednakosti.

Za one s boljim (političkim) vidom taj plašt je šupalj i proziran oduvijek, i mala (ali svejedno draga, priznajem) im je utjeha što napokon neki viđeni Hrvati koji su mislili da fosilna, nadnacionalna socijaldemokracija u ovoj i ovakvoj državi može biti ikakav lijek, koji su „nešto u to ulagali“, što i oni konačno vide ovu perfidnu „kombinatoriku“. Ako ništa drugo, valja se nadati da će ovi naši „ulagači“ u različite „građanske“ opcije na primjeru esdepeovske manipulacije naučiti (bolje) gledati i (više) vidjeti.

Ne spadam među zadrte protivnike socijaldemokracije. Ne spadam čak niti među pobornike one teze da je ljevičarstvo u mladosti stvar naprednosti, a u starosti stvar gluposti. Neku nacionalno odgovornu lijevu stranku u našoj budućoj teritorijalnoj jedinici smatrat ću dobrodošlom političkom opcijom. To nipošto ne može biti stranka Lidije Korać (koliko god ona, onima koji vole onakve, bila fizički zanimljiva), Marina Ivaniševića ili tog nekog Domazeta koji se spominje kao kandidat za predsjedatelja Vijeća ministara.

To jednako tako ne može biti stranka u kojoj bi bilo mjesta za onih par tisuća Hrvata koji su glasovali za Željka Komšića na ovim izborima. Oni su posebna priča. Kad malo bolje razmislim, možemo ja i hrvatski glasači sarajevskog SDP-a negodovati koliko hoćemo, ali to što sam ja dokasno u djetinjstvu pišao u krevet, ili to što oni podupiru jedan unitarni antihrvatski projekt – to su zapravo slučajevi za ozbiljnu psihoanalizu. Različite njene grane pronašle bi možda različite uzroke naših poremećaja, vjerojatno bi propisale i različite terapije, ali na sociolozima-istraživačima je odgovornost utvrditi koliko osobne ili društvene štete su ti naši poremećaji prouzročili.

Podjeljena uzduž i poprijeko, često neželjena, mnogima klaustrofobična poput one kapsule za spašavanje čileanskih rudara, Bosna i Hercegovina se jadna još od samoga međunarodnog priznanja muči tražeći primjeren ustavni model, ali i sami smisao vlastitoga postojanja. Ne znam što će na kraju biti s njom, ali pouzdano znam da ideje o njenom (pre)ustroju koje dolaze od sarajevskih političkih stranaka, uključujujući i SDP, ne slute na dobro. Po Hrvate, ali – u konačnici - ni po Bosnu i Hercegovinu.

Ivan Šimić [ dnevnik.ba ]

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Bacanje prašine u oči Josip Mlakić | bljesak.info
ljubuski.info
Pravda je samo za sirotinju Emir Imamović | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari