Ministarstvo branitelja ŽZH zaboravilo na poginulog branitelja Stanka Miličevića

Dok slušamo opis trenutačne životne zbilje 88-godišnje Ruže Miličević iz sela Otok u ljubuškoj općine, na koju je protekli rat ostavio neizbrisiv trag, neizostavno se nameće razmišljanje u duhu Tolstojeve konstatacije s početka romana Ana Karenjina: "Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Onemoćala starica teškim korakom prilazi kauču u malenom sobičku na katu stare, dograđivane kuće, podiže stranicu pokazujući najlon, zaštitu od kiše.

Ploča pušta vodu, a starica slabo čuje pa smo u razgovoru upućeni na sina Matu, koji se i požalio na uvjete u kojima ona živi.

Pravilnikom prvi nasljedni red isključuje drugi nasljedni red

Na upit o statusu gospođe Ruže Miličević, u Ministarstvu branitelja ZH županije dobili smo obrazloženje: "Komisija za stambeno zbrinjavanje Općine Ljubuški je javni natječaj za dodjelu stanova stradalnicima provodila sukladno odredbama pravilnika o stambenom zbrinjavanju ZHŽ-a. Pravilnik o stambenom zbrinjavanju izradilo je Ministarstvo branitelja u suradnji s udrugama proisteklim iz Domovinskog rata. U slučaju Ruže Miličević situacija je specifična, zahtjev za stan podnijela je i njezina nevjesta Smilja Miličević, i to u Grudama. U tom slučaju gospođa Ruža je drugi nasljedni red. S obzirom na to da, odredbama pravilnika, prvi nasljedni red isključuje drugi nasljedni red, sve je jasno. Ministarstvo će nastaviti sa zbrinjavanjem stradalnika Domovinskog rata s područja ZH županije", kazao je pomoćnik resornoga ministra Anton Boto.

Potraga za sinom

Baka Ruža je izrodila osmero djece, od kojih je jedan hrvatski branitelj Stanko Miličević, poginuo na Kupresu 10. travnja 1992. godine. Dva sina su umrla, jedan u ratu, a suprug Ivan, na čije zdravlje se odrazila 15-mjesečna potraga za poginulim, sinom, neposredno nakon rata. Četiri kćeri su se poudale, dvije su morale u ratu napustiti Sarajevo, jedna u Beogradu, dok je sin Mate izbjegao iz Herceg Novog...

Nigdje odgovora

"Sam joj ne mogu pomoći, a ni sestre nakon rata nisu u situaciji da se u dovoljnoj mjeri možemo o njoj starati. Nakon duže potrage, kad se saznalo daje brat koji je o njima do tada brinuo, poginuo na Kupresu, roditeljima je nuđen stan, ali tuđi. Moj otac je bio častan čovjek, nije htio prihvatiti. Kasnije su stvari išle svojim tokom i vidite gdje su došle. Moram istaknuti - Jozo Marić, dok je bio župan, često je dolazio, a jedini je koji i dan danas upita za majku, a ostali - nitko ništa", pripovijeda Mate te ističe: "Kako sam ne mogu puno učiniti, podnio sam zahtjev za stan. Vremenom - velika gužva oko tih stanova, predam i zahtjev za renoviranje kuće. Odgovora nikada, niti su dolazili, niti su obilazili, niti znaju u kojim uvjetima živi. Ja to ne mogu shvatiti. Do­duše, jest jedanput iz neke udruge dolazilajedna žena, valjda da vidi je li majka živa. Pa ne mogu ja njoj reći koliko će živjeti, ali znam da joj za hjekove mjesečno treba oko 300 maraka. Prima redovitu pomoć za poginulog brata, ali ni to, uz našu pomoć, nije dovoljno da se riješe problemi. Znam da se vade na propise, ali recimo što bi bilo da se ja nisam silom prilika vratio. Umrla bi od gladi, a majka je poginulog branitelja", rezignirano će Mate, pokazujući odluku o zahtjevu za dodjelu stana.

Ivan Kaleb [ Večernji list ]

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari