Josip Jelinić: Zbog križa nigdje u BiH nisam imao problema

Josip Jelinić, 33-godišnji "hodočasnik mira" iz Ljubuškog, bliži se ispunjenju svoje posebne misije. Na čistu srijedu Josip je s brda ukazanja u Međugorju krenuo s križem na ramenima na put kroz BiH dug 1000 km, a sve s ciljem pomirenja naroda u našoj zemlji.

Otkrio je kako se osjeća na samom kraju svog puta i misije koja je ujedinila ljude u BiH, bez obzira na to radi li se o katolicima, pravoslavcima ili muslimanima.

Fizički se osjećam jako umorno, svaki dan je sve teže i teže. Ove najduže dionice duge po 40-tak kilometara sam ostavio za sami kraj, što možda i nije baš pametno, ali jednostavno je tako ispalo. Kasnio sam dva dana, imao sam posjet zatvoru u Zenici, to mi je bio jako poseban i dirljiv susret, jer sam baš želio da se susretnem s tim ljudima u zatvoru. Fizički sam umoran, ali duhovno sam radostan, miran, ispunjen i sretan što se bliži kraj ovog puta. Do sada sam prešao oko 900 km, imao sam jako puno emotivnih susreta što čovjeka jako ispunjava, ali malo i iscrpljuje, tako da se jako radujem Rami gdje ova misija i završava, kazao je Josip.

Na putu kroz gradove i mjesta u BiH pridružilo mu se stotine osoba koje su mu pomagale nositi križ, torbu, razgovarale s njim i učinile mu ovo hodočašće lakšim.

Svi su mi ljudi pružili jako puno ljubavi, gdje god da sam došao, bilo da je riječ o manjim općinama, mjestima ili velikim gradovima. Svi oni, nebitno jesu li Hrvati, Bošnjaci ili Srbi su pokazali otvoreno i velikodušno srce za mene, stvarno sam primljen kao dijete Bosne i Hercegovine, radosna srca sam koračao kroz ovu divnu zemlju i drago mi je da je križ oprosta zapalio BiH požarom ljubavi, koji se i dalje širi, koji i dalje ne prestaje gorjeti, ističe Josip.

Dodaje kako, kada se odlučio na ovu misiju za koju je dobio poziv u srcu nakon jedne duhovne obnove, nije osjećao nikakav strah.

Nisam imao nikakav strah jer sam ovu odluku donio čista srca i sa puno ljubavi prema Bogu i prema svakom čovjeku. Više puta sam naglasio da ne nosim ovaj križ samo za Hrvate, nego i za Srbe i Bošnjake. Ne nosim samo za kršćane, nego i za muslimane. Jednostavno nosim križ mira, križ koji donosi mir i koji liječi rane našega naroda. Sigurno da je tu bilo nekih misli, nekih predrasuda i nedoumica koje mi je društvo stvorilo kroz moj život, ali ja sam više vjerovao u snagu Božje ljubavi i u dobrotu svakog čovjeka, nego ono što društvo priča. I zaista mi je drago da je Bog pokazao da je to uistinu tako. Istina Bosne i Hercegovine je ta - narod je dobar, ima dobro srce, da ima velikodušno srce i da definitivno puno veće zemlje mogu naučiti puno od nas, kazao je Josip.

Kaže kako mu je prvi "test" bio Stari Most u Mostaru gdje je došao noseći križ.

Dok sam prilazio mostu, pomišljao sam da je ovo ključni test i da me, ako netko ne shvati što radim, jednostavno mogu baciti u Neretvu (smijeh). Prema meni je krenuo jedan visok i jak muškarac, stao je ispred mene i zagrlio me uz riječi "Brate, svaka čast". Tu su se raspršili svi moji strahovi. Nigdje nisam imao problema zbog križa koji nosim, smatram da je ključni razlog taj što je ovo križ mira, ljubavi i oprosta, a ne križ provokacije. I to su svi prepoznali, objasnio je.

I sam križ kojeg Josip nosi krije posebnu priču. Djelo je to Roberta Tomića iz Posušja, bivšeg ovisnika o kocki kojeg je vjera odvratila od tog poroka i koji se Bogu na tom zahvaljuje izradom križeva.

Robert mi je rekao da inače drvo za izradu križa u šumi traži oko pola sata, drvo za ovaj križ tražio je punih sedam sati. Rekao mi je da nikad nije vidio takvo drvo i da ono izgleda kao da krvari. Ako pogledate križ, vidjet ćete na svakom mjestu gdje je Isus ranjen, da je tu drvo crveno. Ništa nije bojano, to je jednostavno takvo drvo, pokazao nam je.

Gdje god je došao, priča nam, ljudi su ga častili kavom, ručkom, nude mu smještaj, peru mu odjeću, nude kišobran ako pada kiša.
Jedan dan sam doručkovao s Bošnjacima, ručao s Hrvatima, a večerao sa Srbima, prisjetio se Josip.

Jedan od najemotivnijih trenutaka za Josipa bio je posjet zatvoru u Zenici. Tijekom svog predavanja pred zatvorenicima, između ostalog im je rekao kako je prvi svetac na nebu bio razbojnik, onaj koji je uz Isusa bio na križu.
Bili su jako dirnuti i zahvalili su mi se što ih nisam gledao kao kriminalce, nego kao ljude. Isus je dao život svakom čovjeku, možda nekad ljude u zatvoru gledamo na kriminalce i da ne zaslužuju oprost. Oni moraju znati da Bog želi oprost. Inače se zatvorenici ne vole fotografirati, zbog sebe, ali i svojih obitelji, ali u ovom slučaju su se svi slikali sa mnom. Jedan je se malo nećkao, ali kad je vidio da se svi ostali fotografiraju, i on je prišao, ispričao nam je kroz smijeh.

Josip je svoju misiju započeo u trenutku kada se BiH nalazi u najvećoj političkoj krizi od rata, međutim, kaže da je on svoju odluku donio prije pet mjeseci, dok još uvijek nije bilo takvih previranja na političkoj sceni.
To što je se poklopilo da ja krećem na put u trenutku kad su se stvari u državi počele uznemiravati, to ne mogu komentirati. Vjerujem da Bog mene vodi, da Bog želi donijeti mir u BiH i stvarno želim da i narod, i autoriteti, budu simbol mira, budu ljudi mira, jer jedino mir treba svakom čovjeku. Narod se dovoljno napatio kroz prošlost, narod ima dovoljno muka kroz svakodnevne dužnosti, i narod u BiH neće pristati na bilo što što nije mir. Ja hodam više od 40 dana kroz našu zemlju i družim se i sa Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, to su predivni ljudi koji žele mir i neće više srljati u ništa. Narod će slušati lidere po božjem srcu, a neće pristajati na neke stvari koje nisu dobre za njih, uvjeren je.

Tijekom svoje misije poklonio se i molio za oprost na mjestima stradanja hrvatskog, bošnjačkog i srpskog naroda kao što je Križančevo selo, Trusina, Srebrenica, Ahmići, Prebilovci...

Josip je nazočio i svetoj misi u Uskoplju, a Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije bila je premala da primi sve vjernike koji su ga došli poslušati i pozdraviti.

Njegov put preko Kupresa, Livna i Tomislavgrada završava u Rami, na Veliki petak.