Nakon jučerašnjeg TV priloga u emisiji Centralni Dnevnik u kojem je gostovao Pero Previšić, predsjednik Čapljinske Neovisne stranke, pljuštali su brojni komentari gledatelja.
Krešo Vujević je, svom prijatelju i suborcu Peri Previšiću, uputio pismo a objavljujemo i Perin odgovor Kreši. Oba prenosimo u izvornom obliku, bez intervencija:
Dragi prijatelju i brate Pero!
Pažljivo sam pogledao cijeli prilog kao i moja obitelj, drago mi je što si pokupio i njihove simpatije.
Dobro je da si spomenuo svoj braniteljski udio u odbrani Ravnog i onu povijesnu činjenicu; "To nije naš rat!"
Dakako da su trebala svatri konstutivna naroda, koji su jedni protiv drugi ratovali, poštovati jedni druge kad su već odlučili stvoriti zajedničku državu BiH. Dobro si kazao da je izborni zakon itekako važan za Bošnjake i budućnost BiH, i, da napokon shvate kako nije dobro nametati svoje pretstavnike drugom narodu. Istu su pogrešku napravili Srbi, davno prije, kad su svojim glasovima instalirali Sejdu Bajramovića da predstavlja Albance na Kosovu. Taj je podli čin dodatno razorio odnose Srba i Albanaca.
Ima jedan detalj na samom početku Domovinskog rata koji se malo spominje u javnosti; - naime, Izedbegović je došao u Mostar i predao čelnicima HVOa odluku tadašnjeg parlamenta u Sarajevu, da Hrvati oslobode Mostar i dolinu Neretve od JNA i srbskih rezervista.
Naravno, usljedile su "Lipanjske Zore", sve uspješno oslobođeno, izginula Hrvatska mladost, a ti se isti sarajevski predstavnici nisu udostojili odati počast našim žrtvama, - već su kroz godine lobirali da svijet proglasi sva nastojanja Hrvata "udruženim zločinanskim podhvatom"!
Žao mi je što se zataškava i činjenica da je Hrvatska u vrijeme rata sa Bišnjacima zbrinula na stotine tisuća Bošnjačkih civila po dalmatinskim hotelima. Nebi me čudilo ako bošnjački povijesničari uskoro budu pisali da su ti isti hoteli bili logori za Bošnjake. Naravno da je u Srebrenici izvršen genocid, ali, isto tako, zar nije i genocid kad je Armija BiH upala u Križančevo selo, pobili sve Hrvate koje su zatekli, a selo spalili do temelja. Malo se javno priča o stradanju osmero djece na igralištu u Vitezu, i to baš u vrijeme primirja gdje su se svaki dan igrala skupa sa Muslimanskom djecom.
Zar se nitko ne zapita; kakve su to muslimanske majke koje su došle po svoju djecu na igralište i odvele ih u sklonište, zar se nijedna nakon dojave nije sjetila sa sobom povesti koje Hrvatsko djete?
Drago mi je što javno svjedočiš o svom braniteljskom moralu u Domovinskom ratu!
Dragi prijatelju i meni je to bila stalna moralna vodilja kroz Domovinski rat! Kad sam se prihvatio časničke dužnosti Pedeovca (psihološka djelatnost) u satniji, bilo mi je itekako važno da shvatim koliko su moji suborci spremni upotrebiti pušku u nesretnim okolnostima na prvoj crti. Odmah sam u početku zapazio da oko mene ima dosta onih koji uopće nisu nikada htjeli pucati.
Svakom sam od njih u povjerenju dao doznanje da sam to zapazio.
Gotovo svi su bili zbunjeni mojim ponašanjem kao vjernika.
Odmah su me upozoravali na Deset Zapovjedi i onu Zapovjed; "Ne ubij".
E, to sam im često tumačio, njima i svima drugima. Odmah bi im rekao da je Bog preko Mojsije dao Deset Zapovjedi ali je i Mojsije bio u prilici da mora ubiti.
Ubio je Egipćanina da bi spasio onog drugog iz svog naroda, ali ga nije ubio iz mržnje već iz ratne potrebe. Prema tome, svaki je dezerter manje grešan od onog branitelja koji namjerno u datim okolnostima odluči na povući pušku, jer je tim činom omogućio neprijatelju da bude jači i odlučniji.
Mnogima sam savjetovao, ako budu u prilici pucati, onda neka neprijatelja pokose po nogama, s tim bi činom automatski izbacili iz borbe trojicu, jer ga ona druga njegova dvojica moraju izvući iz trenutne vatre.
Eto, dragi prijatelju, malo sam ti više otvorio i srce i dušu, zato što si ti jedan od rijetkih koji to zaslužuju.
Kad privedem svoje planove kraju, ako Bog da ovo ćemo se ljeto uz kavu nastojati malo više družiti.
Neka te dragi Bog i dalje čuva i vodi u tvojim plemenitim ljudskim nastojanjima!.....
Odgovor Pere Previšića Kreši:
Dragi brate i prijatelju Kreso..hvala ti..hvala tvojoj obitelji...jedan od rijetkih ljudi koji zivi Evandjelje. Sa tobom dozivljavam duhovnu obnovu koja nam je najprije potrebna...Radujem se da se sto prije vidimo..
Tvoj Pero!
