Kriza muževnosti - nemali broj naših momaka izgleda nezrelo, razmaženo

Don Krešo Puljić je već četvrtu godinu povjerenik je za pastoral obitelji u hercegovačkim biskupijama, što ga, uz Dan braka, čini i adekvatnim sugovornikom na ovu temu.

Poštovani don Krešo, živimo u vremenu u komu je brak kao institucija u krizi. Slijedom čega se onda i proslava Svjetskog dana braka doima izlišnom. Ipak, kažite nam na početku o samoj povijesti ustanovljenja toga dana. Odakle je zapravo potekla inicijativa?

Brak je u sebi nešto "veoma dobro" (usp. Post 1,31) i kao Božje remek-djelo ne može biti u krizi. U krizi su oni koji ga nedostojno i nevaljano sklapaju. Svjetski dan braka proistekao je iz inicijative katoličkih Svjetskih bračnih susreta, a počeo se obilježavati 1983. u Americi (Louisiana). Cilj mu je promovirati vrjednote sakramentalnog zajedništva između muža i žene. Obilježava se druge nedjelje u veljači, tjedan dana nakon što Crkva u Hrvata obilježi Dan života. Tu je inicijativu podržao i blagoslovio sveti papa Ivan Pavao II. 1993. Dakle, svaka pastoralna inicijativa za promociju i obranu braka i obitelji na lokalnoj i na općecrkvenoj razini ne može biti izlišna, nego je to zapravo mjera kojom Crkva pokazuje koliko joj je stalo do Krista i do same sebe.

Potiče li nas (ipak) Svjetski dan braka na razumijevanje same definicije braka kao zajednice jednog muškarca i jedne žene?

Svjetskom danu braka cilj je promovirati "sjaj istine" kojom je Bog prosvijetlio i osvijetlio zajedništvo muškarca i žene te posvješćivati da je i bračno zajedništvo slika i prilika Božja (Božjeg zajedništva ljubavi), a ne samo čovjek kao pojedinac, kao muško i žensko.

Kolika je, u rečenom kontekstu, opasnost legaliziranja istospolnih brakova u pojedinim državama te što ono sa sobom nosi u današnjem svijetu relativizacije, kazali bismo, svega i svačega?

Ja bih ih radije zvao istospolne (protunaravne) zajednice, a ne istospolni brakovi. Brak može biti samo između muškarca i žene, kako je to Bog odredio. Od istočnoga grijeha Adama i Eve pa sve donedavno, temeljna ugroza braka bila je u razdvajanju ljudske seksualnosti od bračne ljubavi, a u novije vrijeme ta ista sotona zmijskim otrovom relativističke ideologije razdvaja rod od čovjekove spolne danosti tako da čovjek može po želji izabrati svoj rodni identitet. Legaliziranje istospolnih zajednica jest potvrda rodne ideologije i uvod u "seksualnu orijentaciju" po kojoj samodostatni (atoreferencijalni) čovjek srlja u mnoštvo "rodnih identiteta" koje može mijenjati do mile volje. Dakle, braneći brak između muškarca i žene kao slike Božje, Crkva danas brani i autentičnu antropologiju da je muški i ženski rod utemeljen na biološkom spolu, kao što i piše na početku Biblije "muško i žensko stvori ih" (Post 1,27).

Na početku Crkve kršćani su ginuli braneći Isusovo božanstvo, a meni se čini da su vremena na pomolu kada će kršćani ginuti zbog obrane ljudskog, bračnog i obiteljskog dostojanstva kao slike Božje.

Za Crkvu je služenje obitelji jedna od bitnih zadaća. Vi ste već razmjerno dugo povjerenik Pastorala obitelji u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Je li, i u kojoj mjeri, brak u krizi i u sredini kakva je Hercegovina? I koliko stabilnosti budućega braka pomažu tečajevi priprave za sakramentalni brak?

I kod nas mnogi crkveni brakovi nisu ono što bi trebali biti. Ni kod nas crkveno vjenčani parovi nisu pošteđeni rastava i razvoda. A ima, nažalost, i posve nesretnih brakova u kojima neke supruge ostaju u braku samo zato što nemaju ekonomske neovisnosti. Uzroci ovom stanju su posvuda isti. U uvodu dokumenta Katekumenski itinerari za bračni život (koga je izdao Dikasterij za laike, obitelj i život, kod nas u izdanju KS-a, Zagreb, 2023.) papa Franjo u točci 3 kaže: "U korijenu mnogih teškoća s kojima se obitelji moraju u životu suočiti očito se krije krhkost braka, uzrokovana nizom činitelja kao što su: hedonistički mentalitet koji izobličuje ljepotu i dubinu ljudske seksualnosti, autoreferencijalnost zbog koje je teško preuzimati na sebe obveze bračnog života, ograničeno razumijevanje dara sakramenta ženidbe, značenje bračne ljubavi i toga da je ona autentičan poziv, odnosno odgovor na Božji poziv muškarcu i ženi koji se odlučuju na brak, itd." Dakle, iako smo još uvijek tradicionalna sredina, i kod nas postoji izobilje bračnih problema i dvojbi.

A koliko pomažu tečajevi priprave za brak? Ovakvi zaručnički tečajevi kakve prakticiramo u Hrvatskoj i BiH su brzopotezni tečajevi s nekoliko temeljnih predavanja i uputa. Mislim da je ova naša mršava zaručnička priprava jedan od uzroka nesretnih, rastavljenih, razvedenih i ništavnih brakova. U tom pogledu trebala bi nas ohrabriti činjenica da spomenuti Katekumenski itinerari za bračni život predviđa Ženidbeni katekumenat kao pripravu za brak, po uzoru na krsni katekumenat koji bi trajao oko godinu dana, a koji uključuje bližu i neposrednu pripravu. Taj dokument predviđa i pastoralno praćenje parova u prvim godinama bračnoga života.

Jednom ste prigodom, don Krešo, kazali kako su kriza muževnosti i kriza očinstva jedne od najvećih kriza današnjice. Detektirali ste uz to kako se ta kriza najviše očituje u dugim vezama i razmišljanju da se mladost shvaća kao vrijeme koje treba proživjeti – nerijetko (i) u grijehu! – pa tek onda stupiti u brak u kasnim mladalačkim godinama. Može li se u vremenu u kome živimo, ili makar u skoroj budućnosti, to promijeniti? I kako?

Nažalost, nemali broj naših momaka izgleda nezrelo, razmaženo, pa i u kasnim dvadesetim ponašaju se kao "mamaši". Inače, među mladima vlada trend da je šteta rano se oženiti i udati jer mladost treba proživjeti. Tu svoju mladost proživljavaju u dugim i uglavnom nečednim vezama koje traju i do desetak godina. Evo primjera koji nam može osvijetliti kako izgleda to "proživljavanje" mladosti u dugim vezama: Pita jedan momak svoga tek oženjenog prijatelja: "Kako ti je u braku?" On mu odgovara: "Isto kao i prije braka." Ovim odgovorom jasno je dao do znanja da su se predbračni grijesi samo prelili u brak. Čast iznimkama koje potvrđuju pravilo da je predbračna čistoća najbolja priprema za sretan sakramentalni brak.

Pitate može li se išta promijeniti? Može. U spomenutom Dokumentu kaže se da priprava za bračni život počinje u djetinjstvu "ako se djeci ulijeva poštivanje prema svakoj istinskoj ljudskoj vrjednoti, ako se njeguje samopoštovanje i poštovanje prema drugima, ako ih se uči vladati samima sobom i u malim stvarima, ispravnoj uporabi vlastitih naklonosti, poštivanju osobe drugoga spola i, općenito, dostojanstva svakoga čovjeka" (br. 27). Eto nam itinerarija za župnu katehezu, i za djecu i za mlade. A to znači da djeca i mladi kroz župnu katehezu trebaju imati mogućnost integrirati svoje sve četiri ljudske dimenzije: duhovnu, afektivnu, tjelesnu i društvenu, a to im onda omogućuje uspostaviti ispravan i osoban odnos s Bogom, bližnjima, sa svojim okruženjem i sa samima sobom. To bi nam trebao biti itinerarij svake župne kateheze. Nastojanje oko integriteta mladih spomenuti Dokument zove daljom pripravom za brak. Ako je skoro svoj djeci životni cilj brak i obitelj, zašto ih onda ne usmjeravati malo bolje prema tim vrjednotama? Za tinejdžere ima već provjeren program za cjeloviti spolni odgoj koji se zove Teen STAR koga su usvojile mnoge biskupije u svijetu. Kod mene je imao uspjeha na trima dosadašnjim župama.

U Buli proglašenja Redovitog jubileja ove 2025. Spes non confundit – Nada ne razočarava, papa Franjo nam poručuje u svezi s mladima: "Neka zato Jubilej dovede u Crkvi i do novog zanosa prema njima: s obnovljenom strašću brinimo se za mladiće i djevojke, za studente, za zaručnike i za mlade naraštaje! Iskazujmo blizinu mladima koji su radost i nada Crkve i svijeta!"(br. 12).

Papa Franjo naglašava kako brak prema crkvenoj objavi nije ceremonija – u što se nerijetko pretvara! – ili društveni događaj, ni formalnost. A nije niti apstraktni ideal! Brak je stvarnost sa svojom točno određenom vrijednošću, a ne neki puki oblik emocionalnoga zadovoljstva koje se može oblikovati na bilo koji način i promijeniti prema svačijoj osjetljivosti. Čujemo li ga dovoljno?

Istina je da mnogi mladenci obred vjenčanja više doživljavaju na sentimentalnoj nego na voljnoj i duhovnoj razini. Privola bi trebala biti svjestan i slobodan čin volje kojim mladenci izražavaju svoju spremnost i sp/osobnost uzajamna i doživotna sebedarja. U ženidbenoj privoli osjećaji imaju sporednu ulogu. A duhovna razina privole jest svijest i vjera da ih Bog u Kristu i po Duhu Svetom združuje na sliku svoga Trojstvenog zajedništva ljubavi, a Krist ih po Duhu Svetom uzdiže u zajedništvo svoje ljubavi prema Crkvi koju je posvjedočio na križu, što Sv. Pavao naziva "Velikim otajstvom". Tako su, nasreću, neka crkvena vjenčanja istinski odraz i objava "Velikog otajstva" Krista i Crkve, a neka, nažalost, samo "velika obmana" koja će se razotkriti čim se sentimenti ohlade. Dakle, od presudne je važnosti temeljita bliža, neposredna i liturgijska priprava zaručnika za vjenčanje.

Nerijetko smo svjedoci kako se djevojka i mladić upuštaju u kohabitaciju dok se u isto vrijeme plaše sakramentalne ženidbe. Je li i to danak aktualnom trenutku?

Nažalost da, plaćaju danak i aktualnom trenutku i slabom kršćanskom odgoju. Kršćanska mladež trebala bi znati da je svaka forma zajedničkog života među kršćanskim zaručnicima koja nije sakramentalno združena grješno priležništvo u kome se, u ime "tobožnje" ljubavi, mogu samo razmjenjivati osjećajne i seksualne usluge. U toj kohabitaciji može biti udruženog suživota i međusobnih odnosa, ali nikada istinskog i međuosobnog zajedništva ljubavi, jer prava ljubav, izražena kroz ženidbenu privolu, zahtijeva neopozivo i posvemašnje predanje. Po mom sudu, kohabitacija je "probna vožnja" kojom se putuje prema mraku, a ne prema braku.

Vi ste, don Krešo, jednom prigodom podsjetili na Thomasa Mertona koji je lijenost i kukavičluk okarakterizirao kao dva najveća zla današnjeg kršćanskog života. Kada se ta dva zla, upozorili ste, odjenu u razboritost, učini nam se da je čovjek oprezan kada su mu izgovori da (kao) nije pravo vrijeme za brak. Biva, vremena su teška, nema posla… Zašto su mladi danas "lijeni" i "kukavice" kada je brak u pitanju?

Na ovo pitanje pokušat ću odgovoriti jednim primjerom iz pastoralne prakse: Kada bi jednog našeg starijeg svećenika koji si je umislio da je razborit pitali za savjet u svezi s nekim delikatnim i hitnim pastoralnim problemima, on bi ovako savjetovao: "Poštenja mi, ja se ne bih zalijetao." A njegov kolega, također stariji svećenik, taj njegov "razboriti" savjet ovako bi komentirao: "Ama, brate moj, da su apostoli radili kao ovaj moj kolega, ne bi se evanđelje pomaklo iz Jeruzalema." Dakle, najlakše je lijenost i kukavičluk odjenuti u tobožnju razboritost pa tražiti stotinu razloga da se ne "zalijećemo". Pastoral braka i obitelji u našoj krajevnoj Crkvi šepa baš zato što se nismo vele "zalijetali". Evo poruke mladima s dugim vezama: Treba na vrijeme izići iz "Jeruzalema", tj. iz roditeljske kuće jer brak i obitelj su evanđelje života koga treba naviještati i živjeti.

Pitate me "zašto su mladi danas 'lijeni' i 'kukavice' kada je brak u pitanju"? I psihološka nezrelost može biti uzrok lijenosti i kukavičluku. Ne može netko na vjenčanju "prionuti" uz svoga partnera ako nije u stanju "ostaviti" oca i majku, tj. presjeći pupčanu vrpcu ovisničke navezanosti na roditelje. Mi smo u psihologiji učili stupnjevitost ljudske zrelosti: Čovjek je najprije kao dijete ovisan o roditeljima, onda je kao punoljetan neovisan te potom treba postati međuovisan, tj. slobodan i sp/osoban združiti se sa srodnom dušom i osnovati brak i graditi svoju obitelj.

Što, imajući sve aktualne okolnosti u vidu, držite ključnim za skladan kršćanski brak?

Prvo, da se osobe od djetinjstva osposobljavaju da vladaju sobom i da budu sp/osobne biti dar. Drugo, odgajati mlade od najranije dobi da je brak između muškarca i žene slika Božjeg zajedništva ljubavi te da je odraz i slika Kristove sebedarne ljubavi prema Crkvi –"Veliko otajstvo" (usp. Ef 5,32). Četvrto, da znaju i da vjerom prihvaćaju da su bitne odlike crkvenoga braka: jednost, nerazrješivost, vjernost i otvorenost životu. Peto, da znaju da postoje četiri bitne zadaće braka i obitelji: 1) Stvaranje zajednice osoba; 2) Služenje životu; 3) Sudjelovanje u razvoju društva; 4) Sudjelovanje u životu i poslanju Crkve (v. FC 17). Eto pet ključnih stvari. To je ženidbeni itinerarij za odlikaše koji žele da im brak i obitelj budu prava "kućna Crkva" (LG 11).

I na kraju, don Krešo, spomenimo i djecu usred, evo, "bijele kuge" koja pogađa Europu, pa i nas Hrvate u njoj. Kako, po Vašem sudu, djeca utječu na brak?

Bračni drugovi sigurno nisu u sakramentalnom smislu "jedno tijelo" ako nisu velikodušno otvoreni životu. "Bijela kuga" pokazatelj je sebična i kontraceptivna načina života bračnih drugova i pomanjkanje međusobna povjerenja i povjerenja u Boga. Jednako je tako pokazatelj pomanjkanja odgovornosti za društvo i Crkvu. Bračni drugovi koji na račun neželjene djece žele proživjeti život, sigurno ga ne uživaju jer su sebično (samodopadno i samodostatno) zaokupljeni samima sobom.

Prema crkvenom učenju, bračni čin ima dvije nerazdvojive svrhe: zajedništvo života (dobro bračnih drugova) i otvorenost životu. Prekinuti snošaj i bilo kakva druga umjetna intervencija da ne dođe do začeća narušava naravnost i svetost bračnog čina te unosi moralni nered među bračne drugove. Djeca rođena iz ljubavi kruna su i sakrament braka te učvršćuju bračno zajedništvo. Djeca začeta u ljubavi uglavnom su veselija i sretnija te više utječu na sreću svojih roditelja. Dakle, u bitne karakteristike bračne ljubavi spada i planiranje obitelji i odgovorno roditeljstvo.

Don Krešo Puljić

Don Krešo Puljić rođen je 13. srpnja 1955. u selu Dolovi, župa Rotimlja. Četverogodišnju osnovnu školu pohađao je u Rotimlji, a četiri ostala razreda u Hodovu. Poslije osnovne škole 1970. završio je Klasičnu gimnaziju u Sjemeništu u Splitu te potom odslužio vojni rok od 15 mjeseci u Leskovcu, Nišu i Beogradu. Teološki studij završio je u Sarajevu, a za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 1981. u mostarskoj katedrali. Bio je župni vikar u župama: Gradina, Hrasno i Katedrala gdje je ujedno obavljao službu ravnatelja Biskupijskog Caritasa i ravnatelja Papinskih misijskih djela hercegovačkih biskupija.

U ljeto 1988. odlazi na studij pastoralne teologije na Lateransko sveučilište u Rimu. Poslije završenog prvog semestra poslan je u Njemačku, u Freiburg, gdje je tri godine studirao karitativnu teologiju na Teološkom fakultetu. Po završetku studija u Freiburgu 1990. vraća se u Rim da nastavi i magistrira iz pastoralne teologije radi potrebe Teološkog instituta u Mostaru. Nakon završena magisterija i doktorske godine u jesen 1993. vraća se u Mostar radi preuzimanja vodstva Biskupijskog caritasa hercegovačkih biskupija u ratnom vihoru.

U Caritasu je djelovao do jeseni 1999., a u listopadu iste godine preuzima župu Centar - Zalik u Mostaru koja je posvećena Sv. Ivanu apostolu i evanđelistu, i brojčano najveća vjernička zajednica u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. U toj župi pastoralno je djelovao nepunih 11 godina, od listopada 1999. do razrješenja u kolovozu 2010.

Uz ravnateljstvo Caritasa i župničku službu predavao je na Teološkom institutu u Mostaru (njemački jezik, Grupni rad u pastoralu i katehezi, Pastoral posebnih skupina te Pastoral braka i obitelji do 2018.) te bio i član različitih tijela pri biskupiji ili BK-u BiH.

Godine 2010. imenovan je na "novu graditeljsko-pastoralnu" službu na Bijelome Brijegu gdje je, nakon godinu, pripremio osnivanje nove župe Sv. Tome apostola. Tu je službovao i gradio novu župnu crkvu sve do početka rujna 2022. kada je premješten u župu Dračevo.

Već četvrtu godinu povjerenik je za pastoral obitelji u hercegovačkim biskupijama, što ga, uz Dan braka, čini i adekvatnim sugovornikom na ovu temu.