Oproštaj od Veselka Koromana: Zatvoren je čarobni trokut hrvatskog jezika

ljubuski.info

Na novom groblju u Gornjim Radišićima pokopan je veliki pjesnik Veselko Koroman koji nas je napustio prije nekoliko dana u 90-oj godini. Odlazak Luke Paljetka, Danijela Dragojevića i sada Veselka Koromana u posljednjih godinu dana, veliki je gubitak za poeziju i književnost, a prvenstveno za onu na hrvatskom jeziku.

Njegovo tijelo spušteno je u zemlju uz pjesmu 'Oči u oči' u izvedbi klape, a onda je pjesnik i akademik Mile Stojić rekao da je ovaj trenutak ustvari trenutak zatvaranja čarobnog trokuta hrvatskog jezika.
Ako pogledate malo sjevernije, tamo su Drinovci i otamo je pošao Antun Branko Šimić, a ako pogledate malo jugo-zapadnije tamo je Vrgorac, odakle je Tin Ujević krenuo na svoj put. Mi smo sada u Radišićima, da posljednji put pozdravimo Veselka Koromana koji je svojim životom, ali i smrću, ostavio poslanicu za buduće generacije koje će čitati, učiti i nastaviti tragati za idealom kojeg je Koroman nazvao 'Vrijeme blagog naroda', vrijeme koje, bojim se, Veselko nije doživio, ali u koje je čitav život vjerovao, vrijeme u kojem će svi ljudi postati braća.

Meni je, međutim, o njegovu osamdesetom rođendanu, u proljeće 2014, ovaj pjesnik važniji nego što je ikada bio. Više je, naime, poezije, hrvatske poezije, u Radišićima kod Ljubuškog, nego na zagrebačkoj Novoj Vesi, skupa s Kaptolom, Gornjim gradom, Harmicom i Starom Vlaškom. Tamo, u tom hercegovačkom selu, izvan Hrvatske, više je hrvatske poezije nego u Hrvatskoj... Bez pjesnika bi se hrvatskim blejalo, a ne govorilo, napisao je jedne prilike književnik Miljenko Jergović.

Veliki pjesnik Veselko Koroman umro je u 90. godini života. Koroman je rođen 7. travnja 1934. u Radišićima. Osnovnu školu završio je u obližnjem Ljubuškom, a srednju u Mostaru. Studirao je književnosti filozofiju u Sarajevu na Filozofskom fakultetu. Radio je kao gimnazijski profesor i lektor, uređivao je časopis Život od 1969. do 1972. godine.

Od 1995. do 1998. mostarskog tromjesečnika za kulturu, književnosti društvovne teme Osvit, zrcalnoga medija Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Istom je listu bio na čelu uredničkog vijeća do 17. siječnja 2007. Potpisnik je Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. godine.

Pisao je pjesme, romane, pripovijetke, eseje, putopise, književnu kritiku i sastavljao antologije. Pisao je refleksivne pjesme, jezgrovite, katkad hermetična izraza (zaokupljen egzistencijalnom problematikom, prirodom i zavičajem: Grad prema sjeveru, 1957; Crne naranče, 1965; Knjiga svanuća, 1967; Svjetiljka od trnja, 1971; Sjaj i rana, 1975; Na tom svijetu, 1977; Dok vlada prah, 1986; Na dan svega, 1997; Sok od velebilja, 2001; Stariji od vremena, 2008. i dr.), pjesničke proze (Zemljom, snovi, 1987), književne kritike, eseje, putopise (Pogled iz zrcala, 1974; Svijet ili dvije polovice, 1979; Potraga za cjelinom, 1996). Objavio je i autobiografski roman Mihovil (1983).

Bavio se istraživanjem hrvatske književne baštine u BiH (antologije Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 1995; Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas, 1996; Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 2007). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1997).
Bio je član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Udruženja pisaca u BiH, kao i hrvatskog i bosanskohercegovačkog PEN-centra.

Na jubilarnoj 25. svehrvatskoj jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na otoku Braču okrunjen je maslinovim vijencem 7. VIII. 2015. i tako je postao poeta oliveatus, s pločom od bračkoga mramora, na kojoj su urezani njegovi stihovi, podignutoj na Zidu od poezije središnjega mjesnoga trga.

Skromni velikan iza kojeg ćemo nastaviti čekati 'vrijeme blagog naroda'

Čovjek koji je najdublje proniknuo u misterij našeg jezika, blagošću i mirnoćom opisao sivilo našeg svijeta a svojom poezijom memorizirano svjedočanstvo našega (z)bivanja na ovom svijetu, sve je to, i ne samo to, Veselko Koroman, velikan poezije koji je 7. siječnja 2025. preminuo u 90. godini života.

Mišljenja su to književnika Ivice Đikića, Josipa Mlakića i Nedžada Ibrahimovića o Koromanu, čovjeku nevjerojatnog književnog opusa i književne snage, unatoč blagosti, kojeg su nominirali i za Nobelovu nagradu.

Misterij našeg jezika

Ivica Đikić kaže kako je Veselko Koroman jedan od onih rijetkih posvećenih što su najdublje proniknuli u misterij našeg jezika.

Pritom mislim, ponajprije, na jezik bosanskohercegovačkih Hrvata, jezik koji je iznjedrio neka od najvećih pjesničkih čuda naše ili naših književnosti. Koromanov pjesnički opus dokaz je da se iz tankoćutne privrženosti zavičajnom podneblju može dosegnuti sfera koja u umjetničkom smislu titra daleko iznad svake uskogrudnosti, kampanilizma, jeftinog podilaženja tradiciji i pretpostavljenoj publici. I ne samo dokaz nego i ohrabrenje onima, poput mene, koji su bili skeptični spram mogućnosti da se iz stvaralačke i gotovo hermetične uronjenosti u vlastiti mikrosvijet može katkad dotaknuti ono univerzalno, rekao je Đikić.

Josip Mlakić kaže kako, u njegovu književnom imaginariju ime Veselka Koromana, jednog od najvećih pjesnika naše epohe, stoji uz bok imenu velikog poljskog pjesnika Tadeusza Rozewicza.

Blagost i jobovska mirnoća

Na obojicu je primjenjiva jedna rečenica koju je jedan poljski književni teoretičar izrekao za Rozewicza: 'U svijetu masovnih uništenja i sivila suvremeni je čovjek osuđen na osamljenost i dezintegraciju'. Njihova poezija, što je po mome mišljenju samo odlika genijalnih pjesnika, lišena je fatalističkog i tragičnog doživljaja svijeta. Jedini svijet kojima su pripadala ova dvojica pjesnika je svijet književnosti. Blagost i jobovska mirnoća koji izbijaju iz stihova Veselka Koromana, samo je jedan od načina na koji Koroman opisuje sivilo našeg svijeta. 'Doći će vrijeme blagog naroda', najpoznatija Koromanova pjesma, na najbolji način pokazuje Koromanovu izdvojenost. Dok su je jedni, Koromanovi progonitelji, doživljavali kao nacionalistički manifest, s druge je strane doživljavana kao apoteoza jednog naroda. Ako je Koroman i mislio na Hrvate pišući ovu pjesmu, onda nije dočekao 'vrijeme blagog naroda'. A sumnjam, ako uzmemo u obzir odnos Hrvata prema kulturi i velikanima poput Veselka Koromana, da ćemo ikada i dočekati to mitsko vrijeme. Prije nekoliko godina umro je Anđelko Vuletić, još jedan naš književni velikan, koji je ispraćen u tišini i bez pompe, što govori više o nama negoli o Vuletiću, pa i o Koromanu, kaže Mlakić.

Doći će vrijeme blagog naroda.
Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda.
Onog što ima najveće groblje,
najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Doći će vrijeme blagog naroda.
Onog što ima bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što je velik i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.

Nedžad Ibrahimović kaže kako poetska pravda – i nijedna drugo – (u)čini da pisci kao što je Veselko Koroman pripadnu svima, samo ona može tako osloboditi, uravnotežiti i poravnati svijet preko ili mimo svake geografske, etničke ili lingvistčke granice.

Memorizirano svjedočanstvo


Koroman je pisao na hrvatskom, njegov poetski topos i tropos je hercegovački, ali njegove pjesme i na talijanskom, njemačkom ili na francuskom jeziku, na koje su, između ostalih, prevođene, govore isto. To je poezija koja je prevodiva (iako teško), kad god pomislimo da je čovjeku čovjekovo iskustvo prevodivo, kaže Ibrahimović ističući navodeći Koromanov stih.

Prostor čuva njega, odovud,
odonud, sa svih strana.

Od bliskoga više onaj u daljini,
koji nigdje nema kraja.
Pa je vječan.
Kao svjetlost što ga daje.

Pjesnički postupak Veselka Koromana radi tako da i njegov manifestni jezik i njegov predmetni svijet (hercegovački, bosanski, balkanski) ulijeva u jednu dublju, esencijalnu razinu razumijevanja kojom međuse komuniciraju sva (treba li to danas, u ovom svijetu, reći?) razumna bića. Na toj se (dakle, suštinskoj) razini čitaoci susreću s pjesnikovim motivima, njegovim dvojbama, (o)sjećanjima, idejama, stavovima, slutnjama, pitanjima, sa njegovim strahovima i nadama, sa njegovim skepsama i ironijama kao sa svojima. Na tom mjestu mi komuniciramo s autorom, a on s nama. I, što je jednako važno, na istoj se razini odvija i dijalog između poezije i poezije, između pjesme jednog i pjesme nekog drugog pjesnika, između pjesme i kulture. Prevazilazeći sve ono što je partikularno, efemerno i nesuštastveno, Koromanova poezija je memorizirano svjedočanstvo našega (z)bivanja na ovom svijetu, i svega onoga što uz to karakteristično koromanovsko egzistencijalističko bivanje ide: pitanja smisla života, pitanja ljudske slobode, pitana privida i opsjena, pitanja nade i skepse, života i smrti, ljubavi i ravnodušja…", kaže Ibrahimović.

U hercegovačkom selu više hrvatske poezije nego u Hrvatskoj

Đikić kaže da vjeruje da će Koromanovo djelo osvjetljavati put samosvojnosti mnogima koji neće moći da se odupru pjesniku u sebi, koji će se otisnuti u pustolovinu književnosti i isploviti na otvoreno more na kojem nema pomoći od navigacijskih uređaja i nema pouzdanijeg orijentira od malobrojnih svjetionika.

Ibrahimović dodaje kako, odlazeći od svoga autora, u svom najboljem izdanju, poezija se zaustavlja u nama, čitaocima, u jeziku i u kulturi, i tu nastavlja raditi, dubiti istine i artikulirati pitanja.

I taj 'blagi narod' o kojem Veselko Koroman pjeva, a čije će 'vrijeme doći', nije nitko drugi do mi, njegovi čitatelji: Očito, / od mene, netko je meni još / bliži, kad mi ne da, ovako / oholu, roditi se samo jednom zaključuje Ibrahimović.

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine objavila je kako je Koroman objavio 512 pjesama, od kojih je 145 uvršteno u 78 antologija, 12 u čitankama, a 327 prevedeno na druge jezike. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu nominiralo ga je 2017. i 2018. godine za Nobelovu nagradu.

Rođen je 1934. godine u Radišićima pokraj Ljubuškog gdje će biti i pokopan.

"Izdvojen iz svijeta u kojem sam se zatekao…"

U svibnju 2014. godine, tijekom predstavljanja knjige "Ja, putnik", Koroman je ispričao kako je u jednom davnom razgovoru s Vlatkom Pavletićem, na njegovo pitanje što ima na umu kada piše, o čemu razmišlja – ima li nekog konkretnog pred očima kojemu je ta pjesma ili tekst koji piše namijenjen, odgovorio:
Nemam. U onom trenutku kad radim, ja nemam pred očima nikoga i ništa, osim tog predmeta nad koji sam se nadvio. Sve ostalo je nepostojeće. Kad radim, na stolu ne smije biti ništa. Kad sam živio u Sarajevu, u jednoj zgradi s više katova, radio sam noću, kad svi pozaspu jer mi smeta buka, smeta mi to što se događa oko mene i proizvodi zvukove. U tim vremenima kad bih sjeo za stol i radio, ako bi netko na katu iznad mene bio budan, čuo sam i muhu kako zuji oko lustera. Toliko mi je izoštren sluh, tolika je moja potreba da budem izdvojen iz svijeta u kojem sam se zatekao, rekao je tada Koroman.

bljesak.info

Glas naroda

Pokoj mu duši

Pokoj mu duši, zar ovi desni Koroman što nosi nema srušenu kralježnicu,svašta?

Živi dokaz da teško bolestan nosi mrtvaca šta je tek radio sa 16 godina

Pa ovaj ima srušenu kralježnicu ratni invalid ja neznam kako može nosit sanduk

Ovaj desni u svojim lažnim nalazima se nemože napit vode bez tuđe pomoći, a kamo li svezat šnjure ili nedaj Bože nešto drugo

Kad već kod tog desnog samo ću reć da je to jad tuga i niko i ništa. Cili život samo na tuđoj grbači . Pitanje para po firmama, lazirani nalazi, lažirane mirovine i invalidnine. Od kad se rodio sve laž..

Čime se bavi dotični

Mora imat srušenu kralježnicu kad je čovik sa 14 godina uništava tenkove ko pokojni Marko Babić na Trpinjskoj cesti. Kralježnica otisla od nosanja zolja, ranjenika maljutka a kad rat zavrsio onda jos i od tereta kraljeznica otisla

Kolkonoji uništi. 12 ili 13

Pokoj vječni dobri čovječe. Bilo je divno poznavati te.

Šta se žalite po meni ovaj desno što ga spominjete najbolje prošao u životu. Neka je zaradio je mirovinu kad zna kako funkcionira.
Oproštaj od Veselka Koromana: Zatvoren je čarobni trokut hrvatskog jezika
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari