Priča Roberta iz Posušja

ljubuski.info

Robert Tomić iz Posušja vrsni je umjetnik kada je u pitanju rad s drvetom i kamenom. Njegovi radovi završili su kao dar čak dvojici papa, Benediktu i Franji na što je posebno ponosan. Otac mu je bio klesar pa je vješte ruke naslijedio upravo od njega. Svoj talent Robert je otkrio prije nekih petnaestak godina. No, nije sve išlo bajno u njegovu životu. Kako nam priča, u djetinjstvu je bio nemiran, a kasnije je prošao pakao kocke koja ga je odvela na samo dno.

"Od djetinjstva sam bio nemirno dijete. U školi sam bio loš učenik došao sam samo do drugog srednje jer su me izbacivali iz škole, prebacivali iz razreda u razred. Moj otac je u to vrijeme bio na radu u Austriji, a majka je imala problema sa mnom. Bila je više u školi nego ja", započinje uz smijeh svoju priču Robert.

"Nakon što su me izbacili iz drugog razreda srednje škole, otišao sam bez ičijeg znanja u općinu i prijavio se da idem u vojsku, u tadašnju JNA. Odslužio sam vojsku. Po povratku iz vojske, 1989. godine otišao sam malo raditi s ocem u Zagreb. On se bavio klesarstvom. Tu sam malo "lutao", išao u Njemačku pa se vraćao. Kada je počeo Domovinski rat kao dobrovoljac sam otišao na dubrovačko ratište, a potom se vratio u Posušje kada je rat počeo i kod nas", priča nam.

Nakon rata zasnovao je obitelj, ali i ušao u privatni posao koji je išao jako dobro. No, isti ga je kasnije i koštao.

"Nakon što sam 1996. godine završio s vojskom, oženio sam se za svoju suprugu Ivanu. U to vrijeme sam ušao u jedan privatni posao. Ja i moja dva prijatelja smo otvorili benzinsku crpku. Bio sam suvlasnik s nekih 22 posto. S tim je došla i velika količina novca. Ja koji nisam imao nikada puno novca, dobio sam ga.

Nikada nisam imao nikakvih poroka, u vidu alkohola, kocke niti bilo čega drugog. No, tada sam sve naučio, ušao sam u kocku do krajnjih granica, to je jedno pakleno stanje koje nikome ne bih poželio. Znam dobro kako se kockari osjećaju. Oni nikada neće priznati da su to što jesu. Ja sam to smatrao kao profesionalni posao. Igrao sam na karte, kladionicu i ostalo. Dok sam god imao novaca to sam mogao i trpjeti i iznositi rekao bih", kaže Robert.

Godine 2003. izašao je iz posla s benzinskom crpkom i pokrenuo novi. No, sav svoj trud ostavio je na kockarskim stolovima.

"Nakon toga sam ušao u jedan novi posao, otvorio sam foto studio. Kupio sam strojeve radio sam snimanje i slikanje svatova. Uložio sam nekih 75.000 eura u taj posao. No, kocka je bila moj sastavni dio života. Za 12 godina braka, od 1996. do 2008. godine nikada u kuću nisam ušao prije ponoći. Bio sam ekstremni lažov, lagao sam svoju suprugu i svakoga. Svi kockari koji se kriju su ekstremni lažovi. Mene je to dovelo do toga da sam morao prodati foto studio. Imao sam novac, automobile i odjednom je sve to nestalo", kaže.

U jednom trenutku u kući nije imao ni kruha.

"Počeo sam nakon toga posuđivati novac od drugih. Kako bi se izvukao iz dugova prijavio sam se čak kao plaćenik u iračku vojsku, no hvala Bogu nisu me primili. Što privatno, što kod banaka, zadužio sam se u to vrijeme preko 100.000 eura. Ja, koji sam imao sve, došao sam u stanje da nemam kruha", kaže nam Robert.

Seminar u Masnoj Luci promijenio je njegov život.

"Te 2008. godine jedan naš prijatelj je organizirao seminar "Mali tečaj kršćanstva". Taj pokret je nastao u Santiago de Composteli iz crkve Blažene Djevice Marije. Seminar je bio organiziran na Blidinju i moj vjenčani kum je predložio mojoj ženi da me povede. Ona je rekla da me vode gdje god žele, samo da me negdje vode. Na seminaru je bilo 30 do 40 ljudi. Svećenik je imao predavanja, laici pričali svoja svjedočanstva. Tu smo bili nas četiri prijatelja koji smo bili svi kumovi između sebe. Nije se nama taj seminar nešto posebno svidio, čak je i svećenik vidio da mu remetimo mir. Treći dan seminara ljudi su se zapisivali za ispovijed, pa sam se i ja zapisao", priča.

"Kada je došao red na mene ušao sam u ispovjedaonicu. Svećenik je zašutio, a šutio sam i ja. Nekih pet minuta je prošlo u šutnji, mislio sam pobjeći. Svećenik je valjda znao s kim ima posla. U jednom trenutku ja sam samo progovorio, pričao sam nekih dva sata. Svećenik me blagoslovio i ja sam izašao. Odmah sam vidio da se nešto događa sa mnom. Taj osjećaj Božje blizine i prisutnosti ne mogu vam dočarati", govori Robert.

Po povratku u Posušje ponovno je otišao ispuniti listić od kladionice, no onda se dogodilo čudo.

"Nakon što smo se vratili sa seminara rekao sam sebi da više neću kockati, možda samo malo. Sljedeći dan ulazim u kafić gdje je bila kladionica. Ispunio sam listić odlučio nešto sitno uplatiti. Došao sam na pult kladionice. Kada sam krenuo uplatiti netko me zovnuo "Roberte". Okrenuo sam se nije bilo nikoga. Nakon toga ponovno me netko zovnuo "Roberte". Ponovno sam se okrenuo i ponovno nije bilo nikoga. Treći put sam čuo rečenicu: "Roberte, ako uplatiš to, sa mnom udjela nikada nećeš imati". Skamenio sam se! Istrčao sam i pobjegao, nisam ni platio piće koje sam pio.

To stanje Božje milosti i blizine ne mogu nikome opisati. Ne mogu reći da sam vidio Boga, ali ta stvarna riječ iz Svetog pisma, koja je Petru rečena za neoprane noge, meni je se imalo reći za tisuću razloga. Od tog dana meni je sve izbrisano, kao da nikada to nisam radio, a nisam išao na nikakvo odvikavanje. Sve je nestalo u trenu", svjedoči nam Robert.

Prokockao je čak i obiteljsku kuću.

"Imao sam dva brata u Zagrebu koji su živjeli u našoj obiteljskoj kući u kojoj su bila tri stana, svi smo imali po jedan. Na tu kuću ja sam digao hipoteku i sve potrošio. Banka nam je stoga oduzela kuću. Povrijedio sam majku i braću. Kada nam je banka oduzimala kuću samo sam se molio da fizički ne reagiram. Mislim da sam jedini u Hrvatskoj koji je primopredaju objekta završio za dvije minute. Policija se bojala ući u kuću jer su znali da sam sposoban sve dići u zrak. Načelnik policije je bio iz Tomislavgrada i znao je tko sam, mislio je da kuća minirana. Za dvije minute sve je bilo gotovo, pozvao sam ljude iz policije i suda da idemo na piće. Načelnik policije je plakao, a sutkinja je rekla da nikada ništa slično nije doživjela. I njima je knedla u grlu kada to rade", kaže.

Ljudi sav svoj trud i rad bezvrijedno stavljaju na kocku.

"Kocka je jedan strašan grijeh. Bog je stvorio oltar, odnosno stol gdje se prinose darovi. Tu prinesete svoju obitelj, svoj brak, svoj rad, odmor duha i tijela i svoje tegobe. Sotona je htio napraviti stol kocke na koji predaješ svoj znoj, rad i trud. To je sotonski i poganski, to je bal sreće gdje ljudi ulažu novac u svoju sreću ne bi li dobili. To je kriva slika. Imao sam prijatelje kockare od Posušja, Tomislavgrada, Gruda, Imotskog. Sastajala se cijela regija. To duševno stanje kockara, to je slika pakla. Ako ima pakla takav je. To je takav nemir duše koji je meni Bog preko samo jedne ispovjedi sklonio".

Brojni ga traže pomoć, naročito obitelji čiju obitelj kocka razara.

"Posebnu empatiju imam prema braniteljima. Svake godine održavamo seminare za branitelje oboljele od PTSP-a. Već 14 godina dolaze tamo branitelji od Vukovara, Zagreba, Dubrovnika, Hercegovine, Bosne. Sada me zovu ljudi i obitelji koje imaju problem s kockom. Sve ih usmjeravam na svećenike budući da su oni mene izliječili, preko svete ispovijedi sam dobio liječenje".

Snaga oprosta je nevjerojatna ističe.

"Da se vratimo na prokockanu kuću u Zagrebu. Moja dvojica braće su imaju po četvero djece i nakon toga su otišli živjeti kao podstanari. Zaslužio sam da mi naprave što god hoće, da nikad sa mnom ne pričaju. Došli su u Posušje, sjeli smo nas trojica i naša majka. Rekli su mi da sam ja njihov brat i da se zbog betona nećemo svađati. Nikad mi nisu prigovorili, a 15 godina dolaze kod mene, ni njihova djeca ni žene, a povrijedio sam ih do kraja. Sada imaju stanove i automobile i sve ostalo. Bog ih je nagradio. Teško je kada se ljudi svađaju oko imetka. Koliko je samo taj mir važan među obitelji i zajednici".

Ugostiteljstvo odbio, otkrio svoj talent

"Budući da sam ostao bez posla, jedan kum koji je znao da sam u problemima mi je predložio da mi iznajmi kafić kako bi ja od nečega mogao živjeti. Rekao sam da neću u kafić, jer 20 godina iz njega nisam ni izašao. Grčevito sam se molio za providnost da bude nešto drugo. Nakon nekih dva mjeseca prolazeći pokraj jedne kuće zamijetio sam kip Blažene Djevice Marije napravljen od vinove loze. Zapitao sam se bi li možda ja nešto tako mogao napraviti. Krenuo sam stoga rezbariti raditi raspela. Ljudi su govorili: "Bio je kockar, a sada je totalno pukao", ali ja sam nastavio. No, trebala mi je potvrda da je baš to Božja stvar.

Potvrda je uskoro i stigla.

"Jedna susjeda me je zamolila da napravim jedno raspelo za Framu Posušje. Tu je bilo natjecanje između 220 raspela, križeva. Bio je zadatak da se napravi tau križ. Kada ga je susjeda odnijela na natjecanje, ono je odnijelo jednoglasno pobjedu među 220 raspela. Ono što je zanimljivo je to da su u žiriju bili akademski kipari, a među nama su se također natjecala četiri akademska kipara. To raspelo je kasnije poklonjeno papi Benediktu. To je bila potvrda da je to stvar Božja. Krenuo sam nakon toga s ozbiljnijim rezbarenjem".

"Također, 2015. godine sam radio oltarsko raspelo za doček pape Franje u Sarajevu. Tada su stigli i novinari pitali kako će jedan bivši kockar to raditi. Pitali su me bi li se ljutio da napišu kockar. Rekao sam im da me ne mogu ocrniti nikako, jer što god napišu istina je", dodaje Robert.

Krenuo je raditi i s kamenom. Tugu u svojim radovima ne želi.

"Nedavno sam radio jedno raspelo za župu Soviće veliko četiri metra. Drvo sam iščupao sa žilama. Raspelo sam završio za dva dana s motornom pilom. Počeo sam se čak baviti i kamenom. Trenutno u puli radim kuću za jednog našeg čovjeka iz Tomislavgrada. Krenuo sam raditi spomenike, ali unikatne. Na spomenicima ne želim praviti tugu, tko želi neka pravi. Ipak je Isus uskrsnuo i Božja milost je nešto veća od naše tuge koja nas vrlo brzo zarobi".

Bilo je kaže nekih čuda s njegovim radovima.

"Uzgajam glog zbog svog rada. Moram reći neke neobične stvari koje su se dogodile. Na jednom raspelu koje je otišlo u jednoj obitelji kruna pozeleni nekoliko puta godišnje. Pitali su me što je to, a ja sam im rekao da ne znam da je to sad njihovo, a ne moje. Isto se dogodilo i kod jednog raspela koje otišlo jednom svećeniku u Njemačku", zaključio je Robert uz smijeh.

Za kraj je dodao kako se često zapita zašto baš on, zašto ga je Božja milost zagrlila. Njegov sin Željko u lipnju iduće godine slavi mladu misu, što je također jedno veliko čudo u njegovom životu kazao nam je Robert. O kocki kaže neće šutjeti, jer tu jednostavno nema ništa dobro.

Hercegovina.info

Glas naroda

Da, da nositelji divljeg kapitalizma nove države.
Puni novca od prodaje nafte i ostaloga.
Koliko su samo sudbina "običnih ljudi" uništio svojim ponašanjem
Sada bi ih trebalo isticati kao pozitivan primjer.

Iza kocke stoji adz

Iza kocke stoji pohlepa za lakom zaradom. Ali pohlepa kockareva. Vi bi sve minjali osim sebe?

Automati za kockanje kraj škole zašto zna se

Natjecanje u pravljenju križeva

Gringo
Bog te blagoslovio
Nastavi svjedociti to je snaga koju ima mali broj ljudi

Za kocku i kladionice pored školi kriv je kradeze

Bog i Bozja snaga su veliki,samo naprijed veliki covjece u ovoj nasoj dolini suza treba imati srce pa ovo ispricati.Bog te nagradio i blagosovio.

Drug Dragan i onaj čelo što ima premijer su najveće ubice ovog naroda.

Ovo je politika kradezea da unište djecu i hrvatski narod kladionice kocka cajkaška diskoteka pored škole. Da žene i djecu da navuku na kockanje i na drogu...ostatak posla odrade cajke i alkohol

Premier nije tio platit reket dodigu sad uzima 30 milona za kaznu ,samo kockajte

Ovog čovika sam slučajno upoznao na jednoj baušteli.
Ma čovik ima i srce i dušu...a to što je zaglavio u tim porocima....mnogi su, al eto ima snage vratiti se na pravi put.
Bravo Roberte...Legendo
Pozdrav iz Ljubuškog

Pozdrav Robertu od frenda iz Ljubuškog Rado ga se sjećam sa druženja na Krapnju Veličina od čovjeka Bog dragi da nas sve blagoslovi i da nam da snage kao našem Robertu VelukiPozzz

Bog te blagoslovio!
Mnogi kockari bi krenuli putem spasenja ali fali im korak s pogledom u nebo, srce pokajničko i ispovijed.

Dokaz kolika je ljubav Božija . Šta je pritrpio a Bog iz njega svitli na oba oka .

Živa crkva živi u sirotinjskoj dici i njihovim roditeljima
Ostalo sve je veliko kazalište

Pozdrav Robo...znam koliko je dragi Bog preko tebe ucinio cuda..hvala Bogu sto postojis

Ivica Petroviću i Pavo profesoru pozorno ovo ćitajte i izvucite poente i stihove.

Kad će priča o Hođi Robertu pitam za prijatelja ??

Priča Roberta iz Posušja
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari