Otkada se spominje ime Hercegovine spominju se i priče o ljudima koji su je u ranoj mladosti, zbog oskudice i tvrde kore kruha, morali napustiti. U početku se odlazilo preko oceana parobrodima i jedrenjacima. Kopnom su putovali u čađavim sporim vlakovima.
I danas brojni odlaze sa brzim zrakoplovima, pa, bol rastanka ne traje tako dugo!
Ostao je u sjećanju jedan događaj kad stari već nemoćni otac iz Ljubuškog ispraća svoju mladu kćerku na aerodromu u Splitu, koja odlazi u bijeli svijet. Kćerka na ispraćaju nije zapazila nikakve posebne emocije na očevom licu. On ju je na rastanku zagrlio, hrabrio je da bude u životu uvjek čvrsta i ponosna, kao prava Hercegovka. Ali, dok je zrakoplov pravio još jedan krug iznad Splita, zakukao je iz svega grla, sjeo na zemlju ispred zgrade i okupio masu ljudi oko sebe, gledao u nebo za zrakoplovom i samo glasno izgovarao:
Ja više nikada neću vidjeti svoju Zoru!
Je li se itko ikada zapitao na koje su sve životne prepreke, kroz minula stoljeća, nailazile te mlade osobe razasute po bijelom svijetu? Je li trebalo da njihove tužne sudbine, kao nasljedstvo, ostanu za njihove potomke koji će se, nakon dugo godina, odvažiti i krenuti u potragu za rodnom grudom svojih predaka?
Sudbina je odlučila da se ti mladi ljudi u dalekim i novim domovinama imaju pravo zaljubiti u lijepu djevojku slične sudbine. Bez obzira na veliku ljubav među takvim mladim parovima, njih je životna sudbina često razdvajala, jer poslodavcu, već iduće jutro, iznenada treba radna snaga na plantaži koja je udaljena više stotina kilometara i nitko ne zna koliko će to trajati. Djevojke su prolazile kroz istu radnu sudbinu, jer se plantaže pamuka i šećerne trske nalaze po nepreglednim prostranstvima. Ako se jedno od tih, nedavno zaljubljenih parova, ubrzo vrati i dođe na uobičajeno mjesto njihova čestog sastanka, realno je za očekivati kako neće zateći ono drugo. Ako je u toj ljubavnoj vezi ona ostala trudna, za očekivati je da poslodavcu neće biti po volji ta vijest, jer imaju na plantažama samo obične barake za svoje radnike. Što uopće može napraviti mlada žena, koja se, ubrzo nakon poroda, mora vratiti na posao.
U ovoj je priči ona odlučila svoju bebu ostaviti u rodilištu i staviti je na listu za usvajanje.
Podsjećamo vas na priču od prošle godine u kojoj Holly Casey iz Australije traga po Hercegovini za rodnom kućom svoga oca.
Nakon što je Holly u Australiji, službenim putem, zatražila sve raspoložive podatke svojih bioloških roditelja, put ju je odveo samo do majke na Novi Zeland, koja nije raspolagala gotovo nikakvim pouzdanim podacima o njenom ocu. Zahvaljujući njenoj upornosti i napretku suvremene znanosti, precizna DNK analiza je ipak dovodi do Hercegovine i Ljubuškog.
I evo je danas tu, u našoj Hercegovini, Ljubuškom i, još preciznije, na Humcu, među brojnom rodbinom obitelji Herceg. S tom se obitelji, po svim raspoloživim parametrima, podudara porijeklo mladog muškarca koji je, u svojoj ranoj mladosti, početkom šezdesetih godina, mjesec dana plovio brodom do Australije. Još od prošlog ljeta, nakon izlaska u javnost priče o Australki koja traži oca po Hercegovini, javili su se brojni Ljubušaci koji su u toj mladoj ženi prepoznali veliku sličnost u izgledu s puno žena iz šire rodbine Hercega sa Humca, među koje je po DNK analizi potraga i dovela.
Zanimljivo je promatrati sa strane, kako se brojni čude tako velikoj sličnosti jedne nepoznate žene s ostalim ženama u svom okruženju. Zanimljivi su i komentari moguće rodbine, koji, uz divljenje, ističu:
Ne zanima nas nikakva DNK metoda, nas zanima samo ono što vidimo pred svojim očima, ona je po naša, pripada našoj rodbini, i ostaje među nama koliko sama poželi!
