Svima preporučujem volontiranje u nekoj misijskoj zemlji

ljubuski.info

Za časnu sestru Adrianu Galić odlazak iz rodnog Ljubuškog u daleku Afriku bio je itekakav izazov.

Ova misionarka provela je pet godina u DR Kongo, a po samom dolasku znala je da je očekuju velike promjene, suživot s ljudima drugačije boje kože, nova kultura, jezik… No to je nije pokolebalo u prilagodbi, a njezine želje pretvorene su u djela.

Što vas je potaknulo da se odlučite za odlazak u misije, točnije u DR Kongo i koliko ste godina tamo proveli?

Mogla je to biti bilo koja druga zemlja, a Kongo je izabran s razlogom, budući da su naše sestre franjevke iz Splitske provincije godinama tamo boravile. Naša generalna poglavarica, s. Klara Šimunović, predložila je da odem na tri mjeseca, a nakon toga u Pariz kako bih se posvetila učenju francuskog jezika. Na koncu sam tamo provela pet godina, na čemu sam zahvalna prvenstveno dragom Bogu, a zatim i svim sestrama koje su me prihvatile i dijelile ovo vrijeme sa mnom.

Proces prilagodbe, vjerujemo, nije bio lak. Kako ste se snašli u novoj sredini i u, nažalost, nehumanim uvjetima za život?

Mnogi znaju reći: "Morao sam početi od nule", a ja sam bila ispod te neutralne nule, totalno u minusu! Sve je bilo novo. Sasvim druga realnost koju sam svim srcem prigrlila i pokušala se uklopiti u svakom pogledu, na svakoj razini. To nije bilo nimalo lako, ali za ljubav Kristovu, bila sam spremna na sve i polako sam se prilagođavala. Nakon nekog vremena zaboravite da ste negdje daleko. Ljudi koji vas okružuju postaju dio obitelji, vaša svakodnevnica…

Većinom ste bili posvećeni obrazovanju djece. Jeste li zadovoljni onime što ste postigli i što posebno pamtite kada je riječ o radu s učenicima?

Rad s mladima donio mi je jedno ogromno iskušenje, suočavanje sa samom sobom i s vlastitim sposobnostima. Kad sam vidjela njihov način života, gdje spavaju i kako uče u maloj kućici, s desetak braće i sestara, bez struje i vode, bez udžbenika, ponekad sam se znala zapitati ima li uopće smisla nešto pokušati promijeniti?! Što osobno mogu doprinijeti, pomoći ili bar malo promijeniti to tinejdžersko vrijeme odrastanja, prihvaćanja sebe i drugoga. Tako smo i krenuli u nevjerojatnu avanturu druženja nakon nastave. Svaki utorak sam imala susret s djecom koja su željela crtati, slikati, otkrivati talente. Ponekad bih ostala s učenicima kako bismo zajedno pogledali film na laptopu, otišli na izlet ili molitveni susret. Najljepše iskustvo je ipak rad s Framom u selu Nyantende te u gradu Bukavu. Više sam s njima napravila u samo tri godine, nego u svih 30 godina provedenih u mojoj Hercegovini. Oni su i dalje u mom srcu i molitvama te se nadam da će ustrajati i dalje sa svim aktivnostima koje smo radili, a posebno s molitvenim susretima.

Kakav je odnos tamošnjeg stanovništva prema vjeri i Crkvi?

Crkve su nedjeljom uvijek pune. Vole svirati instrumente i nositi jednaku odjeću, a biti zboraš, ministrant ili čuvar mira na vratima, to je čast i na to su svi ponosni. Također, rado idu pješice u marijansko svetište Žalosne Gospe. Samostani su puni mladih redovnika i redovnica, dok se broj misionara smanjio. Toliko je kongoanskih svećenika da i oni idu u misije.

U vremenu kada je koronavirus paralizirao cijeli svijet, kako je bilo živjeti u Kongu?

Crkva je, zajedno sa školom i vlasti, pokušala posvijestiti ljudima važnost pridržavanja sigurnosnih, odnosno higijenskih mjera. Nažalost, to je zemlja u kojoj još uvijek ljudi umiru od kolere, malarije i drugih zaraznih bolesti, tako da vijest o koronavirusu nije bila "zabrinjavajuća". Nekako su se svi ponašali u stilu "ništa novo".

Na koji način možemo poduprijeti misionarski rad ako ne možemo osobno otići u misijske zemlje?

Misionarski rad svi možemo i trebamo poduprijeti prvenstveno molitvom, a onda na svaki drugi način, koji je, vjerujem, poticaj Duha Svetoga. Putem Svetog pisma upoznali smo mnoge načine podrške onima koji su u potrebi, a osobito preko Radosne vijesti i Papinskih misijskih djela, jer tu možemo iščitati i spoznati načine kako osobno ili s nekom grupom možemo pružiti pomoć. Preporučila bih svima da odu volontirati u neku misijsku zemlju, steknu vlastito iskustvo, vide potrebe društva, pojedinaca…

Nedavno ste se vratili u Hercegovinu. Sudjelujete li i dalje u misionarskom radu?

Da! I dalje sam misionarka i vjerujem da ću opet ići u misije, bilo u DR Kongo ili negdje drugdje. U međuvremenu, djelovat ću ovdje na sve moguće načine kako bih pomogla potrebitima. Koristim ovu priliku da zahvalim svima koji su me pratili i podržavali svih ovih godina. To mi je doista značilo i često sam pjevala: "Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može…". Neka vas sve zajedno blagoslovi i stostruko nagradi naš Milosrdni Isus, po zagovoru sv. Franje, sv. Ante i Blažene Djevice Marije.

Antonela Marinović Musa | Dnevni list

Glas naroda

Evo kaže časna sestra u Kongu bez struje vode po desetero braće i sestara uče zajedno.jedina nada za Hrvate da se na namnože je da im se isključi struja.ja mislim da će nas to spasit u budućnosti od izumiranja.čudni su putevi Gospodnji .

Drago mi je da si zapazio taj podatak a ja bi samo dodao da su sve prilike da oni tribaju nami dolazit u misije i pomagat nas a ne mi njih.Njima leprsa osmjeh na licu.

Kad će fra Darijo u Afriku u misionare dosta ga je više na Humcu sve ih poslati u Afriku...auta nek prodaju i pješke dosta više glume da su iznad naroda

Ovo morate Skontat. Narod je crkva ni vrata paklena je nemogu nadvladati.a gradjevina je hram.božiji.da ste svjesni kojom silom smo zaštićeni plakali biste od sreće.

Dava odnija tebe i casnu ta nema drugog posla ne hrani svoju doc noste dava tebe i afriku

Malodušnost , sebičnost i duhovna sljepoća, kakva će "tvoja" dica bit ,mogu mislit kad ima takva oca...

Kako odma demoni zazivaju svoga vodju čim istina iduće mač

Kakav je to narod sa komunjaram adzeovskim na čelu kojima je jedini zadatak rastrat narod odavde, ajmo čika terapiju ne priskači a i jugo okriće...

Kako god ne bi želio da mi drugi natura svoju religiju, tako ne bi želio drugima naturiti svoje vjerovanje. Crkva je dosta puta činila zlo zajedno sa robovlasnicima, pokrštavajući i ubijajući robove ili preodgoju i ubijanju kao što se desilo u Kanadi. Ne činite zlo, pustite Afriku da slobodno živi svojim životom. Gdje god su došli bijelci sa njima je došao nered; Amerika, Australija i Afrika.

Svima preporučujem volontiranje u nekoj misijskoj zemlji
Napomena:

Stavovi iznešeni u komentarima nisu stavovi uredništva.

Sve neprimjerene komentare ćemo načelno ukloniti. Ukoliko isto propustimo javite nam se putem kontakt obrasca ili e-pošte info[at]ljubuski.info

FB

Politika

Ljudi

Kolumne

ljubuski.info
Bez izbora pred izbore Ružica Zeljko
ljubuski.info
Život proveden u crvotočini Boris Čerkuč | bljesak.info
ljubuski.info
Kad porastem, biću na proračunu Igor Božović | bljesak.info
ljubuski.info
Ima li nam života ako "naši" ne pobijede? Boris Čerkuč | bljesak.info

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari